Povratak na sadržaj

Emocionalna pedagogija i obrazovanje emocija

Josipa Pavlović Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Lorenza Jägera 9 dopredmetni studij filozofije i pedagogije, 1. godina diplomskoga studija

Sažetak

Budući da se emocije javljaju u svim područjima ljudske djelatnosti, da prodiru u sve oblike ljudskog života te obogaćuju naš život, važno ih je razvijati, odnosno poticati one pozitivne. Pretpostavlja se da je visoka razina emocionalne inteligencije povezana s uspjehom u važnim aspektima života, kao što su obrazovanje, posao i odnosi s ljudima. Naglasak je na razumijevanju emocionalne inteligencije u kontekstu učenja i škole. Prikazuje se važnost obrazovanja emocija jer programi koji su usmjereni na razvoj emocionalne kompetentnosti unaprjeđuju razrednu klimu i poboljšavaju školski uspjeh. Prikazan je i nov način razumijevanja učenja i poučavanja — emocionalna pedagogija, pristup koji je usmjeren na emocije, a kojemu je polazna pretpostavka da osjećaji prethode procesu učenja.

Ključne riječi

emocije, emocionalna pedagogija, emocionalna inteligencija, obrazovanje emocija, školski, uspjeh i emocije

Emocije su jedan od najvažnijih činitelja koji utječu na cjelokupno funkcioniranje čovjeka i imaju glavnu ulogu u njegovom interpersonalnom životu. Sastoje se od niza povezanih reakcija na određeni događaj ili situaciju. Uključuju odnos pojedinca s nekim objektom ili događajem, prepoznatljivo mentalno stanje i emocionalno izražavanje. Emocije su uz to i intenzivne, kratkotrajne te praćene različitim fiziološkim promjenama i dovode do prekida trenutnog ponašanja. Reguliraju intrapersonalna i interpersonalna ponašanja te utječu na prilagodbu pojedinca. Pokazatelji dobrog emocionalnog stanja pojedinca su njegove sposobnosti kontroliranja širokog raspona emocionalnih doživljaja i prikladne reakcije u tim emocionalnim situacijama. Osobe koje su ovladale svojim emocionalnim doživljajima smatraju se emocionalno kompetentnima. Brdar i Bakarčić (2006) navode da se emocionalno kompetentni pojedinci uspješnije suočavaju sa stresnim situacijama, dok su emocionalno nestabilni pojedinci skloni negativnim osjećajima poput zabrinutosti i anksioznosti.

Emocionalna klima je ukupno emocionalno stanje sudionika odgojno–obrazovnog procesa, koje se manifestira kao osjećaj ugode ili neugode. Povoljna emocionalna klima povoljno utječe na rezultate odgojno–obrazovnog procesa, a nepovoljna, u kojoj su prisutni strah i dosada, ometa odgojno–obrazovni proces.

Chabot i Chabot (2009) smatraju da je emocionalna pedagogija važna za učitelje i nastavnike, u svrhu učenja poticanja pozitivnih pozadinskih emocija u odnosu na ono što se uči. Prema Bognar i Dubovicki (2012) emocije su u nastavi prisutne i kao ozračje koje nazivamo emocionalnom klimom. Emocionalna klima je ukupno emocionalno stanje sudionika odgojno–obrazovnog procesa, koje se manifestira kao osjećaj ugode ili neugode. Povoljna emocionalna klima povoljno utječe na rezultate odgojno–obrazovnog procesa, a nepovoljna, u kojoj su prisutni strah i dosada, ometa odgojno–obrazovni proces. Uz emocije se ponekad vezuje voljni aspekt koji je emotivno snažno obojen pa se ponekad govori o pozitivnim i negativnim emocijama, ali tu se više radi o stavovima koji su uvijek popraćeni emocijama.

Brojne su definicije emocija. Mogli bismo reći da je svaka definicija točna, budući da ju svatko opisuje u odnosu na svoje emocionalno stanje i na vlastiti doživljaj emocije. Javljaju se u svim područjima ljudske djelatnosti, prodiru u sve oblike ljudskog života, obogaćuju naš život, čine ga ljepšim. Zato treba emocije pravilno razvijati i usmjeravati. Djetetu treba pružiti mogućnost da kroz igru, a kasnije i rad, koji odgovara njegovim sklonostima, izražava svoje emocije. Kroz rad i igru emocije se ostvaruju i nalaze svoj izraz. To se najbolje postiže u društvu gdje i odrasli i djeca uče usmjeravati svoje emocije, razvijati pozitivne, a sprječavati razvoj negativnih.

Pojmovno određenje emocija

Riječ “emocija“ dolazi od glagola movere (lat.) što znači “pokrenuti se“. Stoga kad nešto doživimo, ponekad upotrebljavamo izraz “nešto se događa u nama“. U riječi “emocija“ nalazimo i riječ motion (eng. pokret) koja ima isti korijen kao i riječ “motor“ ili stroj. Prema tome, kako navode Chabot, D. i Chabot M. (2009) emocije su moćni “strojevi“ koji nas pokreću iznutra, ali utječu i na vanjsko ponašanje. “Emocija je obično izazvana svjesnim ili nesvjesnim vrednovanjem nekog događaja bitnog za neki važan cilj; emocija se osjeća kao pozitivna kad se cilj ostvaruje, a kao negativna kad je ostvarivanje cilja zapriječeno“ (Oatley i Jenkins, 2003: 93).

Emocije su karakteristične prvenstveno po tome što su većinom ugodne ili neugodne. Razlikuju se po intenzitetu (jako ili slabo), hedonističkom tonu (ugodno ili neugodno) i po poticaju ka aktivnosti (“aktivirajuće“ ili “inhibirajuće“). “Čuvstvena stanja slabog intenziteta, a dužeg trajanja nazivamo raspoloženjima. Kratkotrajna čuvstva jakog intenziteta nazivamo afektima.“ (Šverko i suradnici, 2001:104).

“Čuvsta ili emocije sastoje se od: 1. fiziološkog uzbuđenja ili aktivacije (npr. lupanje srca, ubrzano disanje), 2. kognitivne interpretacije ili procjene, 3. vanjskih znakova, izražaja ili ekspresije (npr. drhtanje ruku, bljedilo ili crvenilo lica) i 4, ponašanja ili reakcije na doživljeno čuvstvo.“ (Šverko i suradnici, 2001:104).

U literaturi se navodi da je emocija uvijek usmjerena prema nekom važnom cilju, jer ukoliko mu događaj nije usmjeren, emocija izostaje. Kod mlađe je djece funkcija emocija prvenstveno vezana za njihove interese i potrebe, a kod starije i za njihove želje za što uspješnijim završetkom školovanja. Uz emocije dolaze i razne tjelesne pojave kao ubrzani rad srca, drhtanje ruku, znojenje i slično. Dakle: „Emocije povezuju ono što nam je važno sa svijetom ljudi, stvari i događaja“ (Oatley i Jenkins, 2003: 122). Emocije su jedan od najvažnijih činitelja koje utječu na cjelokupno funkcioniranje pojedinca i imaju glavnu ulogu u interpersonalnom životu. Svako malo dijete na podražaje iz svoje okoline reagira emocionalno. Odrasli emocije često jednostavno prepoznaju i razlikuju, ali će ih mnogo teže opisati i definirati. Istraživanje pokazuje da je izražavanje emocija vrlo adaptivno te je povezano s boljom psihološkom prilagodbom i boljim tjelesnim zdravljem (Kalebić Maglica, 2007). S druge strane, potiskivanje emocija ima negativne efekte i na zdrave pojedince (Brdar, Bakarčić, 2006).

Iskazivanje vlastitih emocija povezano je s boljim tjelesnim i mentalnim zdravljem, sa smanjenjem doživljaja stresa, rjeđim posjetima liječniku, poboljšanjem imunološkog funkcioniranja i povećanjem pozitivnog afekta (Kalebić Maglica, 2007). Autori navode i da: “emocija može biti jaka ili slaba, može u nama stvarati napetost višeg i nižeg stupnja, emocije su i jednostavne i složene, itd. Uvijek se, u stvari, nekako osjećamo: potišteno, oduševljeno, ili tužno, radosno, ugodno ili uplašeno, itd.” (Andrilović; Čudina, 1986:74).

Oatley i Jenkins (2003) kažu da različiti pristupi shvaćanja emocija dovode do boljeg poimanja emocija. Predstavljaju pravce razmišljanja koji doprinose razumijevanju emocija. Svaki pravac je vezan za jednog ili dva autora koji su ga utemeljili ili promijenili njegov smjer. Postoji puno različitih pristupa razumijevanju emocija. Utemeljitelji su u svoje metode uključili opažanje u prirodnim uvjetima (Charles Darwin), postavljanje i provjeru teorija primjerima i protuprimjerima (William James) i pažljivim slušanjem ljudi koji govore o svojim emocionalnim iskustvima (Sigmund Freud). Mnoge spoznaje o emocijama opisali su i iznijeli ljudi koji nisu bili znanstvenici, već filozofi ili književnici. Suvremena istraživanja o emocijama prisutna su u mnogim disciplinama prirodnih i društvenih znanosti. Ne bismo mogli razumjeti emocije ili njihovo značenje bez obraćanja pažnje na multidisciplinarnu prirodu razumijevanja.

Vrste emocija

Postoji nekoliko osnovnih emocija (nazivaju se još i primarnim). “Lista primarnih čuvstava sastoji se po mišljenju nekih psihologa samo od četiri čuvstva: radosti, žalosti, srdžbe i straha.“ (Šverko i suradnici, 2001:103). Bitan uvjet da se osjeti radost je da čovjek teži izvjesnom cilju i da se taj cilj ostvari. Pod ovu emociju pripadaju i sljedeći osjećaji: sreća, užitak, olakšanje, zadovoljstvo, blaženstvo, ponos, senzualni užitak, zanos, veselje. Žalost je vezana uz određen gubitak. Intenzitet ove emocije ovisi o vrijednosti objekta koji smo izgubili (najjača tuga je kada izgubimo voljenu osobu, a slaba žalost se događa kod gubitka npr. olovke ili neke stvari bez koje možemo). Ukoliko se čovjek prepusti kompletno tužnim mislima, koje se najčešće vrte u krug (jedna tužna misao povlači drugu), i iz tog začaranog kruga ne može izaći, govorimo o depresiji. Pod nju se ubrajaju sljedeći osjećaji: bol, neveselost, potištenost, melankolija, samosažaljenje, očaj, osamljenost. Osnovni uvjet za srdžbu je prepreka za dolazak do nekog cilja, naročito kada je ta prepreka trajna i ne može se ukloniti. Pod ovu emociju pripadaju i sljedeći osjećaji: ogorčenost, uzrujanost, gnjev, uznemirenost, razdražljivost, mržnja. Da bi se pojavio strah, potrebno je da se pojavi i neka opasnost za čovjeka (zamišljena ili stvarna). Pod ovu emociju pripadaju i sljedeći osjećaji: tjeskoba, bojazan, panika, strepnja, napetost, užas, strava, jeza, fobija. Ove se emocije nazivaju primarnima iz nekoliko razloga. “Primarna ili osnovna čuvstva pojavljuju se i prije u individualnom razvoju, pa njihove izražaje možemo uočiti već u male djece.“ (Šverko i suradnici, 2001:104). “Primarna čuvstva očituju se u karakterističnom izražaju lica, čija je prepoznatljivost također univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu točno prepoznati i imenovati.“ (Šverko i suradnici, 2001:103). Izraz lica za svaku od gore navedenih emocija izgleda otprilike ovako: radost — podignute obrve i oči, kutovi usana podignuti; žalost — spušteni kutovi očiju i usana, spuštene obrve; srdžba — stisnute oči, stisnuta usta; strah — raširene oči i usta.

Pozitivne i negativne emocije ne pridonose jednako emocionalnoj dobrobiti (Brdar, Anić, 2010). Negativne su emocije u najvećoj mjeri povezane s neispunjenim psihološkim potrebama (Brdar, Anić, 2010). Osobe koje imaju ispunjene psihološke potrebe zadovoljnije su svojim životom, doživljavaju više pozitivnih emocija i manje negativnih.

Osim četiri osnovne, postoji još cijeli spektar emocija koje se javljaju kod ljudi, zavisno od situacije, odgoja, kulture. Sve emocije imaju neku svrhu; evolucijski gledano, svrha nekih emocija bila je izbjegavanje opasnosti (npr. strah — prva reakcija je ili bijeg od opasnosti ili napad na izvor opasnosti. U svakom slučaju podiže se razina energije koja je potrebna za neku od ovih reakcija). No, poruke koje odašilju ljudi svojim emocijama u današnjem društvu su suptilnije i teže ih je protumačiti. Tuga je tako, evolucijski gledano, onemogućavala ljude za aktivnost, da se ne bi neaktivni i nepripremljeni izložili nekoj opasnosti koja je prije nekoliko tisuća godina mogla biti pogubna, ali danas tuga govori drugima oko nas da trebamo njihovu pomoć i podršku. Ta težina tumačenja nekih emocija je zapravo uzrok velikog broja nesuglasica; istraživanja su pokazala da najveći broj tučnjava ili svađa u školi između djece nastaje zato što su “nasilnici” krivo protumačili izraz lica neke osobe. Jedna od temeljnih pretpostavki za prevenciju nepoželjnog agresivnog ponašanja je da se dobro razumiju izrazi emocija kod drugih ljudi. Vrlo je važno poznavati svoje emocije, način i razlog njihova nastajanja, kako bismo ih mogli kontrolirati. Ako emocije postanu previše intenzivne, one mogu kočiti ljude, onemogućavati ih u obavljanju nekih aktivnosti (npr. prevelika trema pred ispitivanje može zakočiti učenika pri odgovaranju, iako je objektivno možda sve naučio.) No isto tako nedostatak emocija može rezultirati neaktivnošću; prevelika ravnodušnost onemogućava također ljude pri obavljanju njihovih aktivnosti. Svaka emocija dakle ima svoju svrhu; možda ne onu primarnu koju je imala prije nekoliko tisuća godina, ali ju ima i danas, i pojavljuje se sa određenim razlogom. Brdar i Anić (2010) pretpostavljaju kako bi pozitivne emocije i karakteristike koje one pospješuju mogle biti posrednici između sreće i uspjeha. Ugodne emocije kao što su radoznalost, oduševljenje i radost, pomažu proces učenja i čine proces uspješnijim.

Svaka emocija ima i specifičnu kemijsku pozadinu; pri svakoj emociji izlučuju se određeni kemijski spojevi, koji djeluju na čovjekovo raspoloženje. Važno je napomenuti da sam položaj mišića lica koji se zauzima pri pojedinoj emociji uzrokuje ispuštanje određenih kemijskih spojeva koji uzrokuju pojedinu emociju. Tako da se može reći da “namještanjem” lica u određenu emociju možemo izazvati i samu emociju. Emocije su vrlo korisne i potrebne u čovjekovom životu. Pojedinci koji mogu brzo i precizno procijeniti i izraziti svoje emocije mogu bolje odgovoriti zahtjevima svoje socijalne okoline te su empatičniji i manje depresivni (Kalebić Maglica, 2007). Iako je naše društvo orijentirano na skrivanje emocija, nije pristojno ili dobro pokazati uvijek da smo sretni, ljuti ili pak tužni. Postoje prihvatljivi i neprihvatljivi načini iskazivanja pojedinih emocija (i onih ugodnih i onih neugodnih).

Obrazovanje emocija

Na obrazovanje o emocijama gleda se sa skepticizmom te se smatra da ti programi nadilaze doseg rada škole i da oduzimaju vrijeme za školska postignuća te da dodatno opterećuju nastavnike. Tijekom posljednjeg desetljeća vidljiv je povećan interes za primjenu programa koji imaju za cilj razvijati socijalne i emocionalne vještine, poput rješavanja problema, donošenja odluka, komunikacijskih vještina, prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija i nošenje s njima na primjeren način, regulacije emocija, upravljanja vlastitim ponašanjem i slično. (Takšić, Mohorić, Munjas, 2006).

Munjas, Samarin i Takšić (2009) drže da programi usmjereni na razvoj emocionalne kompetentnosti unaprjeđuju razrednu klimu i poboljšavaju školski uspjeh na način da svrhovito kod djece razvijaju vještine slušanja, usmjeravanja pažnje odgovornosti i predanosti radu, načine kontrole impulsa i nošenje s događajima koji ih uznemiravaju. Mnogi se nastavnici boje da će na taj način izgubiti kontrolu u razredu ili da se neće snaći ako učenici počnu iskazivati jake emocije pa je nužno da obrazovanje nastavnika sruši predrasude i strahove, osvijesti kapacitet za dijeljenje emocija i uputi ih kakva ponašanja i reakcije trebaju izbjegavati. Dodatne su nepoželjne posljedice te da učenici mogu dobiti dojam da postoji normativ kako se treba osjećati i reagirati u nekim situacijama i stoga je nužno da osobe koje provode programe za obrazovanje emocija budu poučavane na način da pravilno razumiju svrhu programa, da dopuste učenicima slobodu emocionalnih iskustava i da poštuju svačiju individualnost. Brdar i Anić (2010) naglašavaju da se u adolescenciji povećavaju negativne emocije, a smanjuju pozitivne te da mladi ljudi u školi najviše doživljavaju negativnih emocija. Negativne emocije u školi smanjuju aktivnost učenika, dok pozitivne emocije potiču. Pozitivne emocije pomažu u zaštiti od negativnih doživljaju i tako jačaju psihičku i fizičku otpornost.

Istraživanje pokazuje da učenici s boljom regulacijom negativnih emocija imaju manje neprilagođenih emocionalnih reakcija na školski neuspjeh i pokazuju manju sklonost zaboravljanju, odvlačenju pažnje pomoću humora, zabave, opuštanja i sl. (Brdar, Bakarčić, 2006).

Brdar i Bakarčić (2006) smatraju da su emocionalno inteligentniji učenici skloniji rješavanju problema i traženju roditeljske pomoći u trenucima suočavanja sa školskim neuspjehom, dok su učenici s manjom emocionalnom kompetencijom neskloniji traženju pomoći drugih osoba. Istraživanje pokazuje da učenici s boljom regulacijom negativnih emocija imaju manje neprilagođenih emocionalnih reakcija na školski neuspjeh i pokazuju manju sklonost zaboravljanju, odvlačenju pažnje pomoću humora, zabave, opuštanja i sl. (Brdar, Bakarčić, 2006).

Takšić i sur. (2002) identificirali su šest tipova programa namijenjenih osnovnoškolskom uzrastu i adolescentima: organizacijske strategije na razini škole (cilj im je pomoći u izgradnji produktivnih odnosa između lokalne i školske zajednice, koji će promovirati učenje i mentalno zdravlje); struktura i klima u učionici (nastoje povećati mogućnosti za aktivno sudjelovanje u učenju i razvoj suportivnih odnosa s odraslima i vršnjacima); programi povećanja socijalne kompetentnosti (usmjerenost na razvoj i unaprjeđivanje djetetovih vještina samokontrole, upravljanja stresom, rješavanja problema i donošenja odluka, kao i na njihovu afektivnu osviještenost i kapacitete za refleksiju); ciljani programi prevencije (imaju fokus i svrha im je prevencija identificiranoga problematičnog ponašanja); programi zdravstvenog obrazovanja (osmišljeni s ciljem promoviranja mentalnoga i fizičkoga zdravlja kod učenika); multikomponentne strategije prevencije (ciljaju na nekoliko domena funkcioniranja, npr. akademska, socijalna i zdravstvena ponašanja, a obično se provode na razini školskog okruga, zajednice ili oboje).

Emocionalna inteligencija

Visina kvocijenta inteligencije (IQ) nužno ne znači i ne osigurava uspjeh i zadovoljstvo u životu. Zbog toga se u posljednjih nekoliko godina pojavila nova mjera: emocionalna inteligencija (EQ).

Chabot, D. i Chabot M. (2009) smatraju emocionalnu inteligenciju skupom kompetencija koje nam omogućuju prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, točno izražavanje vlastitih emocija i pomaganje drugima da izraze svoje, razumijevanje vlastite i tuđe emocije, upravljanje vlastitim i prilagođavanjem tuđim emocijama te upotrebljavanje vlastite emocije i vještine svojstvene emocionalnoj inteligenciji u različitim životnim područjima, kako bismo bolje komunicirali, donosili dobre odluke, određivali svoje prioritete, motivirali sebe i druge te održavali dobre međuljudske odnose. Emocionalna inteligencija jest (prema Salovey, Sluyter, 1999) sposobnost uočavanja emocija, pristup i priziv emocija kao pomoć mišljenju, sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih spoznaja te regulacija emocija mišljenjem u svrhu promicanja emocionalnog i intelektualnog razvitka.

"Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti brzoga zapažanja procjene i izražavanja emocija; sposobnost uviđanja i generiranja osjećaja koji olakšavaju mišljenje; sposobnosti razumijevanja emocija i znanje o emocijama; i sposobnost reguliranja emocija u svrhu promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja“ (prema Mayer i Salovey u Salovey, Sluyter 1999 ).

Za osobe s visokim kvocijentom emotivne inteligencije karakteristično je da uspješno prepoznaju vlastite i tuđe emocije, potrebe i želje i imaju razvijene vještine samokontrole i rada s drugima osobama. Ovakvi pojedinci imaju gotovo uvijek vrlo uspješne prijateljske odnose, odnose s partnerom, bilo da se radi o vezi ili o braku, a na poslovnom planu su uvijek prepoznati kao samouvjerene i čvrste, ali ujedno i fleksibilne osobe s kojima je jednostavno raditi.

Koncept EQ pojavio se 1990. godine kada su psiholozi John Mayer i Peter Salovey objavili tekst pod nazivom "Emocionalna inteligencija", a svoju svjetsku afirmaciju doživio je 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio bestseler s istim naslovom. Za razliku od IQ-a, okružuje nas mnoštvo dokaza kako visoki EQ uglavnom jamči uspjeh, bilo privatno ili poslovno. Emocionalno inteligentna osoba ne da se lako zbuniti, rijetko žali za svojim odlukama ili postupcima te se vrlo dobro nosi sa stresom. Ona prihvaća izazove i ne slama se pod pritiskom, ima visoko samopouzdanje i zna prepoznati svoje vrijednosti.

Općenito osobe koje "lako planu", koje imaju nizak prag tolerancije te koje nemaju mogućnost empatije s drugim osobama i sagledavanja šire perspektive, u pravilu su osobe s vrlo niskom razinom emocionalne inteligencije. One često upadaju u afekte, učine nepromišljenosti, sabotiraju svoju uspješnost, upropaštavaju kontakte s drugim ljudima, a svoje mentalne kapacitete koriste za njegovanje i opravdavanje vlastite agresivnosti ili depresivnosti.

Vrlo važna razlika u odnosu na IQ, koji je definiran rođenjem, jest da se EQ može razvijati i može se raditi na njegovu povećanju bez obzira na godine. No, za razliku od IQ-a, EQ je i teže mjeriti. Ipak, znanstvenici su razvili nekoliko načina mjerenja, a najpoznatiji je razvio Reuven Bar-On, izraelski psiholog.

Školski uspjeh i emocionalna inteligencija

Mnogi pokazatelji (znanstveni i intuitivni) upućuju na to da emocionalne sposobnosti mogu u značajnoj mjeri objasniti ne samo teškoće u učenju već i školski uspjeh. Chabot, D. i Chabot M. (2009) prikazuju nov način razumijevanja učenja i poučavanja — emocionalnu pedagogiju — pristup usmjeren na emocije, a kojemu je polazna pretpostavka da osjećaji prethode procesu učenja. Autori polaze od pretpostavke da postoji izravna povezanost između učinkovite mogućnosti učenja i njegova emocionalnog stanja.

Emocionalno je neusporedivo brže od racionalnoga i počinje funkcionirati ni na trenutak ne zastajući kako bi razmislilo o tome što čini. Ta brzina isključuje svjesno, analitičko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzina najvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom. Postupci koji potječu iz emocionalnoga sa sobom nose osobito snažan osjećaj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvari koji može posve zbunjivati racionalni um. U uobičajenim okolnostima postoji ravnoteža između emocionalnog i racionalnog uma, pri čemu emocije pritječu i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dok racionalni um proširuje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Akademska inteligencija čovjeka praktički uopće ne priprema za krize ili prilike koje pred njega postavlja raznolikost životne sudbine. Pa ipak, premda visok IQ nije nikakvo jamstvo za uspjeh, prosperitet ili životnu sreću, naše su škole i kultura opsjednute akademskim sposobnostima, zanemarujući emocionalnu inteligenciju. Emocionalni je život područje u kojem netko, jednako kao u matematici ili čitanju, može biti više ili manje uspješan, te zahtijeva jedinstven skup sposobnosti. Koliko je određena osoba u tome vješta, presudno je da bismo razumjeli zbog čega je netko u životu tako uspješan, dok netko drugi, jednakih intelektualnih sposobnosti, završava u slijepoj ulici: emocionalna je vještina meta-sposobnost koja određuje koliko se uspješno možemo koristiti ostalim sposobnostima kojima raspolažemo, o bilo kojoj da je riječ, pa i samim intelektom.

U novije se vrijeme javila ideja da bi se barem dio uspješnosti u području školskog i profesionalnog uspjeha mogao objasniti emocionalnom inteligencijom. Koliko je osoba u stanju držati pod kontrolom ostale, za osnovnu aktivnost irelevantne misli i događanja, to utječe na uspjeh u obavljanju osnovne aktivnosti (Takšić, 1998). Goleman (2007) također opisuje važnost upravljanja emocijama za uspjeh u školi. Navodi da emocionalna uzrujanost učitelja može utjecati na njihov mentalni život, učenici koji su nervozni, ljutiti ili deprimirani ne uče. Osobe koje su obuzete ovim stanjima ne primaju informacije na učinkovit način ili s njima postupaju lošije.

“Svaki učitelj mora biti sposoban stimulirati kod učenika: 1. učenikovu odlučnost, ohrabrujući ga da svlada neugodu izazvanu naporima u učenju, 2. učenikov osjećaj kompetencije, naglašavajući svaki uspjeh koji će u konačnici dovesti do krajnjeg rezultata“.

Vlastito postignuće više cijenimo što se bolje osjećamo, no nije uvijek lako osjećati zadovoljstvo tijekom učenja. Činjenica je da učenje zahtijeva naporan i težak rad. Svaki pojedinac ima potrebu osjetiti ugodu vezanu uz proces učenja i osjećati se uspješno dok uči. Nemogućnost doživljavanja te ugode neizostavno će ga natjerati na odustajanje, neuspjeh i napuštanje škole. Chabot, D. i Chabot M. (2009) naglašavaju da se ta muka može pretvoriti u ugodu ako znamo iskoristiti koncept emocionalne “metakompetencije“ tj. metodu kojom upravljamo našim emocijama i temeljnim emocionalnim kompetencijama. Da bi smo to učinili potrebno je objasniti Solomonovu teoriju antagonističkih procesa. Prema Chabot, D. i Chabot, M. (2009) teorija antagonističkih procesa omogućava nam da razumijemo određena ponašanja koja nam se čine proturječna. Općenito, svaka teorija motivacije govori o tome da nastojimo tražiti situacije koje su nam ugodne, a izbjegavati neugodne. Svaka osoba koja uspješno uči, uspijeva svladati prepreke na putu do cilja. Svaki uspjeh će prevladati teškoće u učenju. Da bi se to ostvarilo potrebna su dva elementa: odlučnost da ustrajemo unatoč teškoćama u učenju i uspjesi koji će otkloniti neugodu izazvanu naporom uloženim u svladavanje teškoća. Stoga, “Svaki učitelj mora biti sposoban stimulirati kod učenika: 1. učenikovu odlučnost, ohrabrujući ga da svlada neugodu izazvanu naporima u učenju, 2. učenikov osjećaj kompetencije, naglašavajući svaki uspjeh koji će u konačnici dovesti do krajnjeg rezultata“ (Chabot i Chabot, 2009: 146).

Zaključak

Emocije su jedan od najznačajnijih činitelja koji utječu na cjelokupno funkcioniranje pojedinca i imaju važnu ulogu u interpersonalnom životu. Stoga je važno voditi računa o svom emocionalnom stanju tj. poticati pozitivne emocije, a kontrolirati negativne. Upravljati emocijama i biti emocionalno kompetentan stvara mogućnost ostvarivanja ugode tijekom učenja te time ujedno isključuje mogućnost odustajanja, neuspjeha i napuštanja škole.

Brojna su istraživanja dokazala da emocije, ako se njima pravilno upravlja, mogu pospješiti racionalno razmišljanje, omogućiti ispravno donošenje odluka i usmjeriti pojedinca na odgovarajuće ponašanje. Istraživanja su pokazala i da su djeca koja su emocionalno kompetentnija u prosjeku odgovornija, samouvjerenija, popularnija, otvorenija i spremnija na pomoć i suradnju. To sve govori o važnosti potrebe širenja programa za emocionalno opismenjavanje gdje će djeca učiti o svojim osjećajima te kako istima upravljati.

Emocionalna inteligencija nije propisana nikakvim aktima i nitko ne može biti kažnjen za emocionalnu nekompetentnost, ali to može biti ona nijansa koja razlikuje odličnog stručnjaka od onog prosječnog.

Emocionalno usavršavanje samo je jedan od mogućih puteva kojima se može krenuti u budućnost školstva. Pokazuje iznimne prednosti i vrlo malo nedostataka, što je znanstveno potvrđeno brojnim istraživanjima. Emocionalna je kompetencija od velike važnosti za funkcioniranje pojedinca, ali i učenje.

Literatura

  1. Andrilović, V., Čudina, M. (1986). Osnove opće i razvojne psihologije; Psihologija odgoja i obrazovanja II. Zagreb: Školska knjiga.
  2. Bognar, L., Dubovicki, S. (2012). Emocije u nastavi. Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, Vol. 14 No. 1 2012.
  3. Brdar, I., Anić, P. (2010). Životni ciljevi, orijentacije prema sreći i psihološke potrebe adolescenata: Koji je najbolji put do sreće?. Psihologijske teme, 19, 1, 169–187.
  4. Brdar, I., Bakarčić, S. (2006). Suočavanje s neuspjehom u školi: koliko su važni emocionalna kompetentnost, osobine ličnosti i ciljna orijentacija u učenju?. Psihologijske teme, 15, 1, 129–150.
  5. Chabot, D., Chabot, M. (2009). Emocionalna pedagogija. Zagreb: Educa.
  6. Goleman, D. (2007). Emocionalna inteligencija – zašto je važnija od kvocijenta inteligencije. Zagreb: Mozaik knjiga.
  7. Kalebić Maglica, B. (2007). Uloga izražavanja emocija i suočavanje sa stresom vezanim uz školu u percepciji raspoloženja i tjelesnih simptoma adolescenata. Psihologijske teme, 16, 1, 1–26.
  8. Kulenović, A., Balenović, T., Buško, V. (2000). Test analize emocija: jedan pokušaj objektivnog mjerenja sposobnosti emocionalne inteligencije. Suvremena psihologija, 3, 1–2, 27–48.
  9. Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija, 12, 2, 355–371.
  10. Oatley, K., Jenkins, J. M. (2003). Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  11. Salovey, P., Sluyter, D. J. (1999). Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija-pedagoške implikacije. Zagreb: Educa.
  12. Šverko, B. i suradnici (2001). Psihologija – udžbenik za gimnazije. Zagreb: Školska knjiga.
  13. Takšić, V. (1998). Validacija konstrukta emocionalne inteligencije. Doktorska dizertacija. Filozofski fakultet, Zagreb.
  14. Takšić, V., Štokalo, V. i Kolić-Vehovec, S. (2002). Prognostička valjanost emocionalne inteligencije (kompetentnosti) za uspjeh u školi. Psihologijske teme, 11, 81–90.
  15. Takšić, V., Mohorić, T., Munjas, R. (2006). Emocionalna inteligencija: teorija, operacionalizacija, primjena i povezanost s pozitivnom psihologijom. Društvena istraživanja, 4-5, (84–85), 729–752.
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u