Povratak na sadržaj

Interkulturalni pomaci u multikulturalnom društvu

Dragana Nešković Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3 jednopredmetni studij pedagogije, 2. godina diplomskoga studija

Sažetak

Globalne i društvene promjene prisutne u svim aspektima čovjekova života od pojedinca zahtijevaju razvoj novih znanja, stavova, vještina i razmišljanja, odnosno razvoj novih kompetencija. Kompetencije mogu biti različite. No promjene koje se u ovom radu spominju društvene su promjene koje zahtjevaju takozvane interkulturalne kompetencije. Takve promjene uvelike utječu i na razvoj i ulogu škole kao središnje odgojno-obrazovne ustanove koja temeljem toga mora stvarati uvjete za odgoj i obrazovanje djece s nekim novim znanjima i sposobnostima. Nastavnici kao modeli specifičnog ponašanja služe kao primjer učenicima. U ovom slučaju to su interkulturalna znanja, vještine i sposobnosti koje društvo donosi, škola oblikuje, nastavnici prenose, a učenici usvajaju i koriste. Razvijanjem interkulturalne osjetljivosti, interkulturalnog identiteta i interkulturalne komunikacije učenik je i više nego spreman za susret sa stvarnošću suvremenog svijeta. Takav učenik razvio je osim ostalih inteligencija i kulturnu inteligenciju koja mu omogućuje da kao kvalitetan suvremen građanin participira sa svim svojim potencijalima u društvu. Kada tako nešto postigne, on je, ne samo uzorit građanin svoje države, već postaje i građaninom svijeta.

Ključne riječi

interkulturalna komunikacija, interkulturalna osjetljivost, interkulturalni identitet, kulturna inteligencija

Uvod

Multikulturalno društvo postoji oduvijek. Ljudi su se od samog postanka razlikovali po spolu, boji kose, očiju, boji kože. No zanimljivo je da problem koji nam ta različitost stvara nije postojao oduvijek. Problem netrpeljivosti upravo zbog tih, na oko vidljivih razloga, nastaje tek kasnije. Možemo li time zaključiti da čovjek nije iskonski pokvaren i da ga zapravo te razlike ne smetaju? Je li društvo ono koje je „pokvarilo“ čovjeka nametnuvši umjetno stvorene standarde što je prihvatljivo, a što nije? Zašto ljudi sude drugačijima od sebe? Jesu li vanjski izgled, kultura, nacija ili pak vjera ono što čini čovjeka i po čemu se on mora identificirati? Zašto često manjina lošije prolazi od većine? Zašto naš dosadašnji prijatelj i susjed postaje naš najveći neprijatelj? Je li bitno koje je on boje kože, nacionalnosti, vjeroispovijesti? Po čemu sam ja bolja ili lošija od tebe? U današnje vrijeme takve stvari, nažalost, jesu bitne, iako ne bi trebale biti.

Suvremena pedagogija bavi se promjenama koje su današnje suvremeno društvo zadesile. Prije svega to su promjene kao što je globalizacija, ali i mnoge druge socijalne i društvene promjene. Neke promjene okreću svijet na bolje, a neke na gore. Novi izumi, širenje tehnologije i nove spoznaju o razvoju djeteta pred pedagoge stavljaju neke nove izazove. U slučaju ove problematike to su interkulturalni izazovi. No, gdje je zapravo početak interkulturalizma i zbog čega je taj, relativno nov pojam, prijeko potreban današnjem društvu?

Je li sve počelo od postanka ljudi ili je socijalizacija ljude potakla da se identificiraju s jednima, a druge odbace kao neprihvatljive? Što je ono s čime se ljudi identificiraju, kako gledaju na sebe i zbog čega, kako gledaju na druge i jesu li opterećeni predrasudama koje stoljećima na margini društva drže neke od manjinskih skupina? Koje su to pedagoške paradigme prve osvijestile ljude o bitnosti kvalitetnog dijaloga u multikulturalnom društvu, a koje još i danas pokušavaju „izbrisati“ netrpeljivost prema određenim skupinama iz ljudskih glava i tu istu netrpeljivost zamijeniti ljubavlju, poštivanjem, kvalitetnijim suživotom?

Promjene koje se u događaju društvu, događaju se munjevitom brzinom, te suvremena škola nastoji pratiti iste kako ne bi došlo do nerazmjera u društvu i u školi kao odgojno-obrazovnoj ustanovi koja služi kao primjer budućem životu svakog učenika. Kakav je to nastavnik i kakve on mora posjedovati kompetencije da bi poslužio kao primjer učenicima, te koja je ta njegova nova uloga — uloga koja je daleko od tradicionalne, uloga koju prihvaća s zadovoljstvom ostavljajući i sebi, ali i učenicima prostor za improvizaciju u skladu s situacijom u kojoj se nalazi nova suvremena škola.

Interkulturalna komunikacija

Interkulturalna komunikacija odnosi se na uspostavljanje interakcije i komunikacije s osobama iz drugih kultura. Osobe iz različitih kultura moraju se međusobno sporazumjeti iako ne dijele isto kulturalno iskustvo. Interkulturalna komunikacije je u današnje vrijeme izrazito bitna s obzirom na multikulturalno društvo u kojem živimo. Kada govorimo o interkulturalnoj komunikaciji, ona se odnosi kako na verbalnu, tako i na neverbalnu komunikaciju. Što se tiče verbalne komunikacije, ona se odnosi na jezik kojim govorimo te je u tom slučaju izrazito bitno poznavanje barem jednog svjetskog jezika. Na taj način omogućuje se komunikacija između pripadnika različitih jezičnih skupina. Neverbalna komunikacija odnosi se na geste, mimike, držanje tijela i njegove pokrete, vanjski izgled itd. Ponekad je upravo neverbalna komunikacija ključna samim time što nesvjesno šalje skrivene poruke koje vrlo često mogu biti krivo interpretirane.

Jezik je univerzalni ljudski fenomen, medij ljudske komunikacije u kulturi. Verbalna komunikacija je ujedno i najznačajniji oblik ljudske komunikacije. Jezik, kao simbolički sustav, pruža mogućnost iskazivanja određenih vrijednosti i društvenih odnosa, pogleda na svijet, viđenje okoline i međuljudskih odnosa. Osim verbalne komunikacije za ulazak u drugačiji svijet, postoji i neverbalna komunikacija. Često se najbitnije oznake pojedine kulture, društva i pojedinaca iskazuju upravo pokretom tijela, gestom ili pak mimikom. Ako poznajemo simbole, znakove u drugim kulturama, pretpostavljamo da nam to uvelike olakšava komunikaciju s drugima. Verbalna i neverbalna interkulturalna komunikacija podjednako su bitne jer tako u cijelosti možemo shvatiti informaciju, stav ili pak emociju kod sugovornika. S obzirom na kulturno nasljeđe, postoji različitost u interpretiranju nekih verbalnih i neverbalnih znakova. U takvim slučajevima treba posebno posvetiti pažnju kako ne bi došlo do nesporazuma u komunikaciji.

Međusobna povezanost između kulture i komunikacije veoma je bitna za shvaćanje interkulturalne komunikacije. Naime, jednu od presudnih uloga u učenju komunikacijskih vještina ima upravo kultura. Ljudi vide svoj svijet kroz kategorije, koncepte i oznake koje su proizvod njihove kulture. Načini na koje komuniciramo, komunikacijske situacije, jezik i jezični stilovi koje upotrebljavamo, te neverbalno ponašanje, prvenstveno su proizvod naše kulture. Ukoliko se kulture međusobno razlikuju, komunikacija i ponašanje svakog pojedinca će se razlikovati. Interkulturalnu komunikaciju možemo najbolje shvatiti kao kulturnu različitost u percepciji društvenih događaja oko nas. Da bismo razumjeli svijet drugih i njihovo djelovanje, trebamo pokušati shvatiti njihove percepcijske okvire i smjernice, shvatiti kako oni vide svijet.

U interkulturalnoj komunikaciji, naglasak nije na kulturnim karakteristikama pojedinca, već u komunikacijskom procesu koji se odvija između sudionika različitog kulturnog podrijetla, koji međusobno dolaze u posredan ili neposredan kontakt. Stoga, biti interkulturalno komunikacijski kompetentan znači biti sposoban približno shvatiti misli druge osobe, bez obzira slagali se ili ne s njenim načinom razmišljanja (Piršl, 2007)

S obzirom na različitost od kulture do kulture, vrlo je bitno imati u vidu da verbalna ili pak neverbalna komunikacija mogu biti poprilično neuspješne zbog različite percepcije onoga što vidimo ili pak čujemo. Ono što je u jednoj kulturi prihvaćeno kao pozitivno i poželjno, u drugoj kulturi ono može biti poprilično negativno ili uvredljivo. Tako, primjerice, na zapadu gesta rukama za „odlično”, „super” i tome slično, na istoku ima sasvim suprotno značenje, gdje označava uvredu za homoseksualce, ali i čitav niz ostalih negativnih značenja. Na interkulturalnu komunikaciju može utjecati čitav niz faktora, daleko veći nego kad je u pitanju komunikacija u okviru jedne kulture. Kao najčešće prepreke uspješnoj interkulturalnoj komunikaciji ističu se predrasude i stereotipi.

Predrasude i stereotipi stvaraju brojne konflikte u komunikaciji. Stereotipi se odnose na uvriježene načine razmišljanja o određenim pojavama ili ljudima. Stereotip je pozitivna ili negativna procjena članova grupe ili njihovih uočenih obilježja. Stereotipi su često negativna vjerovanja koja se mogu i moraju promijeniti putem obrazovanja. Primjerice, kulturalni stereotipi su standardizirane slike koje sadrže posebno značenje zajedničko članovima neke određene grupe ljudi. Stereotipi često nisu u skladu s objektivnim stanjem stvari što dovodi do nesporazuma ili jednostavno problema u komunikaciji. Što se tiče predrasuda, stvar je gotovo ista. Predrasude su temeljene na društveno prihvaćenim stereotipima koji su, kako sam prethodno navela, često negativni. Postoje brojni oblici predrasuda kao što su rasizam, antisemitizam, religijska netolerancija, političke i nacionalne predrasude, predrasude vezane za seksualnu orijentaciju itd. Predrasude i stereotipi, kao otežavajuće okolnosti kod interkulturalnog komuniciranja, javljaju se kod ljudi koji su skloni generaliziranju. Često negativno mišljenje o drugima, sadrži pozitivno mišljenje o sebi.

Glavni cilj interkulturalnog dijaloga je izbjeći nasilje izmirivanjem razlika ili razmirica, pa se interkulturni dijalog shvaća kao korak prema miru, izabran kao središnja vrijednost za kolektivnu strategiju opstanka, umjesto opcije nasilja.

Glavni cilj interkulturalnog dijaloga je izbjeći nasilje izmirivanjem razlika ili razmirica, pa se interkulturni dijalog shvaća kao korak prema miru, izabran kao središnja vrijednost za kolektivnu strategiju opstanka, umjesto opcije nasilja. Vrijednosti za interkulturni dijalog su moralne, kognitivne, političke, ekonomske i kulturne. Naime, kada interkulturalno komuniciramo, kada već posjedujemo neke interkulturalne kompetencije, mi zapravo toleriramo različitost, poštujemo drugačijeg, kritički promišljamo, ulazimo u dijalog s drugačijima. Također, izbjegavamo stereotipe, oslobađamo se predrasuda, svodimo razlike na najmanju moguću mjeru, vodimo se poštivanjem ljudskih prava, nenasilno rješavamo sukobe, potičemo „zatvorenije“ pripadnike kulturnih manjina na ravnopravan dijalog, potičemo i podržavamo druge bez obzira na sve njihove različitosti i dr. Nerijetko se događa da ne znamo kako bismo se ponašali u komunikaciji s drugima. To je sasvim česta i svakodnevna situacija naročito u multukulturalnim zemljama, a možemo reći da je danas gotovo svaka zemlja multikulturalna. Događa se da zbog straha i neznanja osjetimo nelagodu i stres prilikom komuniciranja. Ako se nikada nismo susreli s osobom s posebnim potrebama, kulturno drugačijom osobom, osobom druge vjere ili nacionalnosti može doći do jezične barijere, greške u komunikaciji zbog koje može doći do konflikta ili nenamjerne diskriminacije. Osim nenamjerne „greške u komunikaciji“, postoji i namjerno diskriminiranje — bilo da se radilo o etnocentrizmu, ksenofobiji, šovinizmu, rasizmu, antisemitizmu ili pak religioznoj diskriminaciji.

Da bismo uspješno interkulturalno komunicirali, najprije moramo znati s kime komuniciramo. Moramo shvatiti kako ta druga osoba vidi svijet, kakva je njezina percepcija s obzirom na našu. U interkulturalnoj komunikaciji važno je znati slušati sugovornika bez obzira na različitost. Da bi neka osoba uspješno interkulturalno komunicirala mora imati visok stupanj interkulturalnih kompetencija. Ključne stvari pri interkulturalnoj komunikaciji su — prilagoditi svoje ponašanje situaciji u kojoj se nalazimo gledajući druge što rade ili se unaprijed pripremiti za komunikaciju, shvatiti kulturnu različitost i suosjećati sa sugovornikom, biti spreman pitati kako ne bi došlo do nesporazuma, itd. Poštivanje sugovornika, prilagođavanje i mijenjanje svojih vlastitih stavova i navika, odlike su uspješnog interkulturalnog sugovornika.

Da bi uspješno komunicirali u nekoj multikulturalnoj sredini, potrebno je odvojiti se od svih predrasuda i stereotipa, poštivati druge kulture i postati interkulturalno osjetljiv. Potrebno je shvatiti posljedice diskriminacije kulturno drugačijih, te usvojiti sposobnost razvoja nestereotipnog mišljenja i antipredrasudnih stavova. U današnje vrijeme postoji velika potreba za interkulturnim komunikacijskim vještinama. Poznavanje i poštivanje raznolikosti među kulturama dovodi do uspješne interkulturalne komunikacije u multikulturalnoj zemlji. Također, komunikacija je izravan instrument solidarnosti ukoliko postane glavnim sredstvom u rješavanju problema pojedinaca, ali i cijelih naroda.

Interkulturalna osjetljivost

Interkulturalna osjetljivost podrazumijeva sposobnost uočavanja i prepoznavanja postojanja različitih pogleda na svijet koji omogućavaju prihvaćanje i priznavanje vlastitog identiteta i vlastitih kulturnih vrijednosti, kao i kulturnih vrijednosti i identiteta pripadnika drugih kultura (Piršl, 2007). Tvorac Razvojnog modela interkulturalne osjetljivosti je Milton Bennet (1986). Prema njemu, postoji šest razina tog modela koji se temelje na određenom kontinuumu u kojem svaka sljedeća razina vodi ka većoj osjetljivosti prema kulturnoj različitosti. Što je iskustvo s kulturno drugačijima složenije i učestalije, to je kompetencija u interkulturalnim odnosima veća.

Kulturne različitosti i njihova uloga u svakodnevnom životu odražavaju se na ponašanje učenika i nastavnika koji u školu donose kulturne modele zajednica kojima pripadaju. Sagleda li se kultura u objektivnom, odnosno subjektivnom kontekstu, tada objektivna kultura predstavlja skup institucionalnih, političkih i povijesnih okolnosti koje odražavaju određenu skupinu ljudi u međusobnoj interakciji, dok subjektivnu kulturu čini svjetonazor ljudi koji sudjeluju u interakciji kao njihov jedinstven način shvaćanja kulturnih fenomena, odnosno način na koji organiziraju, koordiniraju i vrednuju komunikaciju (Bennet, 2009).

Prema Bennetu (2009), kulturalna osviještenost čini glavnu pretpostavku interkulturalnog učenja. Pa tako interkulturalno učenje može donijeti kratkoročni, srednjoročni i dugoročni učinak. Kratkoročni učinak procesa interkulturalnog učenja ogleda se u stjecanju interkulturalne osjetljivosti i sposobnosti primjene interkulturalnih kompetencija u kulturi razmjene. Srednjoročni učinak interkulturalnog učenja obuhvaća prijenos interkulturalne osjetljivosti i prenošenje interkulturalnih kompetencija iz kulture s kojom se odvija interakcija na druge kulture. Dugoročni učinak procesa interkulturalnog učenja podrazumijeva razvoj „građanina svijeta“, trajno povećanu kulturnu svjesnost i poštivanje kulturne različitosti.

Kada govorimo o razvijanju interkulturalne osjetljivosti, govorimo zapravo o tome koliko su nastavnici kvalitetno obavili svoj posao u vidu interkulturalnog učenja. Prije svega, nastavnik je taj koji bi trebao biti interkulturano osviješten, oslobođen predrasuda, otvoren za učenje, onaj koji bi trebao kvalitetno „igrati“ ulogu medijatora među različitostima, imati razvijen interkulturalni identitet i empatiju kako bi sve to prenosio na učenike. Upravo on mora kod njih razvijati interkulturalnu osjetljivost koja je i više nego potrebna u multikulturalnom društvu. Prema Bedeković (2011) osoba koja stekne sposobnost prilagođavanja i integriranja u različite kulturne grupe spremnija je na usvajanje različitih kulturnih modela i posjeduje otvoren, fleksibilan i kreativan način tumačenja svijeta oko sebe i društva u cjelini. Takva osoba posjeduje potencijale za uspješno snalaženje u različitim kulturnim kontekstima bez obzira na različitost kulturnih utjecaja s kojima dolazi u doticaj.

Razvoj interkulturalne osjetljivosti predstavlja pripremu pojedinca za uočavanje i prepoznavanje razlika među pojedincima i grupama te njihovo razumijevanje i poštivanje, pri čemu osvješćivanje stereotipa i predrasuda, kako o vlastitoj, tako i o kulturi drugih, predstavlja značajan činitelj smanjivanja njihova utjecaja na način na koji pojedinac percipira druge kulturno različite pojedince ili grupe, dok osjetljivost na „drugoga“ usmjerava njegovo ponašanje i postupke prema odgovornom suživotu i aktivnoj suradnji u kulturno pluralnoj sredini (Bedeković, 2012).

Interkulturalni identitet

Svijest o vlastitom kulturnom identitetu jača sposobnost djelotvornog percipiranja stvarnosti, prihvaćanje sebe samih, ali i prihvaćanje drugih.

Pojam interkulturalne kompetencije usko je povezan i s identitetom. Izgradnja identiteta povezana je s procesima identifikacije s teritorijalno, etnički i kulturno definiranom zajednicom kao i s usporednim uvjetovanjima kognitivne i emocionalne dimenzije pojedinca. „Identitet označava način kako se pojedinci i skupine doživljavaju i određuju prema sličnostima i razlikama s drugim skupinama i pojedincima“(Perotti, 1995, 22). Je li pitanje identiteta pitanje društva ili pak pitanje odgoja i obrazovanja? Rekla bih oboje. Naime, tijekom cijele povijesti čovječanstva svjedoci smo raznih migracija. Kulturne posljedice migracija vjerojatno su najuočljivije, jer se s njima najčešće susrećemo bez obzira na to idemo li mi kao stranci u drugu zemlju i drugačiju kulturnu sredinu ili stranci dolaze k nama. Upravo svijest o značenju vlastite kulture dopušta prepoznavanje različitosti. Potvrda prava i vrijednosti različitih kultura zahtijeva prepoznavanje razlika i njihovo uvažavanje u cilju dobrobiti društva i svjetskih zajednica. Svijest o vlastitom kulturnom identitetu jača sposobnost djelotvornog percipiranja stvarnosti, prihvaćanje sebe samih, ali i prihvaćanje drugih. Kada sve to sagledamo kao cjelinu, tek tada možemo govoriti o interkulturalnom identitetu.

Usprkos tome što osobu možemo klasificirati u pogledu spola, etniciteta, klase, godina ili uloge koju ima, ovi posebni identiteti nisu automatski relevantni u svakoj interakciji u kojoj se pojedinac nađe. Naime, osoba koja je razvila interkulturalni identitet ne poistovjećuje se isključivo sa svojom društvenom skupinom, već i s ostalim društvenim skupinama s kojima živi. Takva osoba na taj način kreira viđenje koje nije ograničeno samo interesima svoje skupine, već mogućnošću identificiranja sa shvaćanjima drugih. Najvažnija je promjena, kada govorimo o interkulturalnom identitetu, promjena koja nastaje upoznavanjem sebe, promjenom samoshvaćanja, te promjena u viđenu svijeta oko sebe — promjena u našoj percepciji drugih. Može se govoriti o fleksibilnom identitetu koji sugerira psihološki sigurnu osobu, sposobnu nositi se s mnogim vrstama različitosti, osobu fleksibilnu prilikom suočavanja s društvenim problemima i koja vjeruje u zajedničko jedinstvo čovječanstva.

I sam Kant je govorio o jedinstvu čovječanstva, o državnom uređenju koje će pomoću zakona svim pojedincima omogućiti najveći mogući stupanj slobode koja može postojati zajedno sa slobodom svih drugih pojedinaca. Također, on govori i o identitetu čovjeka koji se temelji na moralu, poštuje moralne zakone u teoriji, ali ih prenosi i na praksu. Slobodu, za koju on napominje da je svaki čovjek posjeduje, možemo protumačiti kao slobodu činjenja dobra, pravednosti prema svim oblicima različitosti koji nas okružuju.

Kada govorimo o identitetu treba naglasiti da se velika preispitivanja identiteta danas najčešće svode na pitanje kulture (Kalanj, 2008, 32). Kulturno nasljeđe je upravo ono koje je povezano sa socijalizacijom pojedinca unutar njegove kulturne grupe. Vrlo često se događa da pojedinac zapravo ne izgrađuje interkulturalni identitet zbog „okova“ vlastitog društva. Naime, teško je ono što je godinama učeno, stečeno socijalizacijom u svom društvu odbaciti i prihvatiti, nazovimo to — „socijalizaciju svih društava“, „univerzalnu socijalizaciju“. No pitanje koje si postavljam je — treba li se vlastita socijalizacija, tj. vlastiti identitet temeljen na socijalizaciji iz nama prirodnog okruženja odbaciti ili je potrebna samo mala nadopuna istog? Smatram da je vrlo jednostavno objasniti pojedincu da je potrebna nadopuna, no je li to i u praksi lako izvedivo? Naravno da jest. No, kako bi do toga zaista došlo, mora postojati uvriježen standard učenja interkulturalnog identiteta kroz razne interkulturalne sadržaje već od najranijeg djetinjstva.

Koliko zapravo pedagogija poznaje psihologiju mase, pitanje je o kojem bi se dalo razmisliti. Pedagogija govori o kulturi i identitetu koristeći sociologiju, a da sama to ne naglašava posebno. Zatim u svom promišljanju koristi i filozofiju kao znanost, stavljajući kritiku na društvo, na identitet kao fenomen koji kod pojedinca stvara nevjerojatan osjećaj pripadnosti. Smatram da interkulturalizmu u pedagogiji nekim dijelom nedostaje „čvrsta pozadina“ koja bi joj dala mnogo veći utjecaj, mnogo veće značenje nego što trenutno ima. Kada govorimo o interkulturalizmu, nisu li pedagozi ti koji su ključni medijatori u procesu razvijanja interkulturalnog identiteta? Oni ne samo što moraju posjedovati neke interkulturane kompetencije, već moraju imati i vrlo jaku pozadinu stečenog i naučenog znanja u teoriji i praksi kako bi što bolje obavljali posao. Također, važno je izboriti se za svoje mjesto u podučavanju mladih o interkulturalizmu, bilo da se radilo o formalnom ili o neformalnom obrazovanju. Naime, studij pedagogije na Filozofskom fakultetu jedini je studij koji obuhvaća niz interkulturalnih kolegija u okviru interkulturalnog modula, pa samim time gotovo jedini kompetentan za podučavanje, istraživanje i bavljenje interkulturalizmom. U suradnji s psiholozima, sociolozima, filozofima, politolozima, pravnicima ali i mnogim drugima, trebali bismo raditi na razvijanju interkulturalnog identiteta kod svih građana od najranije dobi.

Kulturna inteligencija

Kada spojimo interkulturalne kompetencije, interkulturalni identitet i interkulturalnu komunikaciju u jedno, možemo reći da dobivamo potpuno novo ljudsko biće. To biće posjeduje neku novu vrstu inteligencije, a to je kulturna inteligencija. Zašto je upravo ta kulturna inteligencija važna, objasnit ću na temelju jednostavnog primjera. Naime, ako zamislimo jednog suvremenog čovjeka, novovjekovnog građanina, društvenog participatora, kritičkog mislioca, visokoobrazovanog intelektualca, kritičkog prijatelja — zamišljamo ljudsko biće koje posjeduje kulturnu inteligenciju. Zašto je ta kulturna inteligencija toliko bitna? Ne samo da osoba koja je posjeduje ima razvijen interkulturalni identitet, ona taj identitet ima razvijen zahvaljujući spektru znanja koja posjeduje, a koja su stečena njezinim cjeloživotnim obrazovanjem uključujući ono formalno, neformalno i informalno. Ona ne samo da ima spomenuta znanja, ona ta znanja i svakodnevno koristi bez razmišljanja.

Odgoj i obrazovanje se smatraju jednim od osnovnih sredstava izgradnje kulture mira i kulturne inteligencije.

Nalazimo se u periodu tranzicije i ubrzane promjene obilježenim izražavanjem netolerancije, nasilja, manifestacijama rasne i etničke mržnje, agresivnog nacionalizma i povredama ljudskih prava, religijskom netolerancijom, terorizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama, diskriminacijom, ratom i nasiljem prema onima koji se smatraju „drugačijima”, te rastućom ekonomskom razlikom na internacionalnim i nacionalnim razinama. Velika su očekivanja od obrazovnog sustava i pedagoga. Odgoj i obrazovanje se smatraju jednim od osnovnih sredstava izgradnje kulture mira i kulturne inteligencije. Često se može čuti da, ako želimo dostići mir, trebamo ga poučavati. Potrebno nam je holističko obrazovanje koje će afirmirati važnost etičkog, moralnog i duhovnog obrazovanja.

Kulturna inteligencija bila bi sposobnost adaptiranja na različite nacionalne, organizacijske i ostale profesionalne kulture, bilo u zemlji ili inozemstvu. Kako se adaptirati na sve to ako ne posjedujemo interkulturalnu inteligenciju? Upravo zato je stvaranje interkulturalnih stavova i interkulturalnog identiteta bitan faktor. Tri su različita izvora kulturne inteligencije, a to su: glava/kognitivne sposobnosti koje predstavljaju učenje o različitim običajima, vjerovanjima, tabuima i ostalim odlikama različitih nacionalnih, organizacijskih i profesionalnih kultura. Zatim je tu tijelo/fizičke sposobnosti što bi značila da nije dovoljno samo razumjeti različite kulture. Djela, geste i stavovi tijela moraju pokazati kako ste sposobni razumjeti i ući u njihov svijet. Srce/emocije/motivacijske sposobnosti označavaju adaptiranje novim kulturama, te podrazumijevaju uspone i padove. Osoba mora posjedovati dozu povjerenja u vlastite sposobnosti i dovoljno motivacije da ne odustane pri prvim kulturnim gafovima.

Ljudi sa višim kvocijentom kulturne inteligencije sposobniji su uklopiti se u različite kulture, dok oni sa nižim kvocijentom kulturne inteligencije nemaju sposobnost prilagodbe drugim kulturama. Obično takvi ljudi pate od sindroma "etnocentrizma", tendencije da se druge kulture prosuđuju prema standardima vlastite kulture, obično pri tom vjerujući kako je vlastita kultura superiornija od drugih kultura. Ako ne želimo „pokvariti“ mlade raznim oblicima diskriminacije, na nama je da što prije krenemo s razvijanjem interkulturalnog identitete i ljudima osvijestimo bitnost interkulturalnog identiteta. I sam Rousseau je govorio da je čovjek od prirode dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh, već su ga pokvarile civilizacija i kultura.

Zaključak

Iako možemo govoriti o postojanju multikulturalnih društava oduvijek, multikulturalna društva danas više nisu iznimka, već pravilo. Takva društvena multikulturalna situacija ruši sve granice i ljudima otvara vrata prema drugačijem. Rušenju tih granica uvelike je doprinjela i globalizacija koja svijet spaja na vrlo neobične načine. Osim vidljivih fizičkih razlika, kultura je veoma bitna u životu svakog pojedinca. Kroz kulturu se identificiramo s društvom u kojem živimo ali i sami sebe pronalazimo kroz kulturu. S obzirom na mnoštvo kultura koje nas okružuju, vrlo je bitno stvoriti dijalog među različitima. Takav dijalog naziva se interkulturalni dijalog.

Onome koji ne poznaje krajnji cilj interkulturalne pedagogije prevelika je žrtva dati sebe za dobrobit onog drugog. No, što zapravo znači dati sebe u tom kontekstu? Ono zasigurno ne znači potisnuti svoje, uzdignuti i poštivati druge na uštrp sebe. Tako nešto može misliti samo onaj koji ne poznaje ništa različito od onog svojeg, onog sigurnog, onaj koji se boji tuđeg, drugačijeg, onaj koji misli da dovoljno poznaje sebe, a zapravo je u zabludi. Netko tko ne poznaje, niti ne želi upoznati ono drugo, ne može poznavati ni sebe. Smatram da bi se to moglo poboljšati uvođenjem filozofskih sadržaja u škole, poput učenja o raznim ideologijama i političkim doktrinama, kako bi se interkulturalizam shvatio mnogo ozbiljnije.

Suvremena pedagogija svojim doprinosom u društvu može biti zadovoljna jedino ako se u multikulturalnom društvu primijete pozitivni pomaci.

Da bi uspješno komunicirali u nekoj multikulturalnoj sredini potrebno je odvojiti se od svih predrasuda i stereotipa, poštivati druge kulture i postati interkulturalno osjetljiv. Potrebno je shvatiti posljedice diskriminacije kulturno drugačijih, te usvojiti sposobnost razvoja nestereotipnog mišljenja i antipredrasudnih stavova. U današnje vrijeme postoji velika potreba za interkulturnim komunikacijskim vještinama. Poznavanje i poštivanje raznolikosti među kulturama dovodi do uspješne interkulturalne komunikacije u multikulturalnoj zemlji. Pedagogija tu mora zauzeti jasan stav. Naše znanje i naše kompetencije mogu, ali i moraju pomoći ljudima snalaziti se u novom društvu počevši od najranijeg djetinjstva.

Suvremena pedagogija svojim doprinosom u društvu može biti zadovoljna jedino ako se u multikulturalnom društvu primijete pozitivni pomaci. Pozitivni pomaci bili bi da svaka osoba od najranijeg djetinjstva bude naučena interkulturalno komunicirati, da razvije interkulturalnu osjetljivost prema drugačijima, te da razvije zajednički, interkulturalni identitet. Glavni cilj je da ta ista osoba postane kulturno inteligentna, što bi značilo da taj isti identitet ima razvijen zahvaljujući spektru znanja koja posjeduje, a koja su stečena njezinim cjeloživotnim obrazovanjem uključujući ono formalno, neformalno i informalno. Ona, ne samo da ima spomenuta znanja, ona ta znanja i svakodnevno koristi. Tada pedagogija može odahnuti i zatvorit posljednju stranicu.

Literatura

  1. Bennet, M. J. (1986), A developmental approach to training for intercultural sensitivity. International Journal of Intercultural Relations, 10, pp. 176–196
  2. Bennet, M. J. (2009), Supplement 2: Best practice for intercultural learning in international educational exschange. Intercultural education 20 (S1–2), (S1–13)
  3. Kalanj, R. (2004), Globalizacija i postmodernost. Politička kultura, Zagreb.
  4. Hrvatić, N., Bedeković, V., (2012), Interkulturalne kompetencije pedagoga. Bilateralni naučni kolokvijum Interkulturalni odnosi i obrazovanje na manjinskim jezicima: Hrvatska-Srbija, Novi Sad, 17.–20. svibnja 2012.
  5. Perotti, A. (1995), Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje. Zagreb: Educa
  6. Piršl, E, Interkulturalna osjetljivost kao dio pedagoške kompetencije, u: Previšić, V. i dr. (ur), Pedagogija prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja, Zagreb, Hrvatsko pedagogijsko društvo, 2007, 275–291.
  7. Koliki vam je kvocijent kulturne inteligencije? Dostupno na: http://www.svanconsulting.com/znanje-online/leadership-i upravljanje/6-koliki-vam-je-kvocijent-kulturne inteligencije.html?lang=hr-HR, (5.9.2012.)
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u