Povratak na sadržaj

Katolički vjeronauk u odgojno-obrazovnom procesu

Danijela Kovaček Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Slavka Krautzeka bb jednopredmetni studij pedagogije, 2. godina preddiplomskog studija

Sažetak

Cilj rada je dati podatke o razvoju katoličkog vjeronauka u školama te načinu na koji je uklopljen u hrvatski odgojno-obrazovni sustav. Spomenut će se i konfesionalni karakter obrazovanja i vezanost vjeronauka za župnu katehezu. Sljedeći dio rada orijentiran je na vjeronaučno tumačenje Biblije koje se veže na vjeronauk u osnovnim i srednjim školama odgojno-obrazovnog sustava Republike Hrvatske, a spomenut će se i neki od problema koje taj predmet nosi sa sobom.

Ključne riječi

diskriminacija, jednakost, katolički vjeronauk, konfesionalno obrazovanje

Uvod

Vjeronauk u Republici Hrvatkoj, dolaskom demokracije 1990. godine, postaje izborni/obavezni1 predmet u kurikulumu osnovnih i srednjih škola te se država također obvezala na poučavanje katoličkog vjeronauka i u predškolskim ustanovama. Vrlo je važno spomenuti da je odnos prema religiji od strane države bio drugačiji s obzirom na povijesno-aktualni politički sustav. Na drugačiji se način tretirao katolički vjeronauk u školi, kao i odnos prema Crkvi. Komunizam se vrlo represivno odnosio prema Crkvi i zabranjeno je otvoreno iskazivanje vjeroispovijesti. U Jugoslaviji nije bilo dozvoljeno slobodno izražavati mišljenje, a potencijalni i stvarni protivnici bili su ušutkavani (Boeckh, 2006). Dolaskom demokracije razvijaju se tolerancija i sloboda mišljenja i izražavanja, a to se počinje odnositi i na vjeru.

Religija i religioznost kao način čovjekova odnosa prema svijetu, kao mogući odgovor na bitna pitanja čovjekove egzistencije i kao praktično-vrijednosna orijentacija u životu integralni su i aktivni dio kulture (Marinović–Bobinac, 2007). Istraživanja pokazuju kako u tranzicijskim zemljama jača proces značenja i utjecaja religije i crkve u društvenom životu. Danas se sve više provode istraživanja koja govore o vrjednovanju vjeronauka u školama, a vezana su uz vrjednovanje i mjerenje učeničkih postignuća, obrazovnih standarda i ukupne kvalitete obrazovanja u svrhu provođenja potrebnih reformi (Marinović-Bobinac, 2007). Obrazovanje je sve više usmjereno na obrazovne ishode i osposobljenost pa je katolički vjeronauk često izložen kritičkim zapažanjima te se promišlja o ulozi i svrsi vrjednovanja u tom predmetu. Katolički vjeronauk je orijentiran na samog učenika i teži postizanju brojnih znanja i vještina te razvoju novih sposobnosti i izgradnji individualnih stavova (Filipović, 2009).

Tema katoličkog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama aktualna je u Crkvi i u hrvatskom društvu. Glavna kritika školskog vjeronauka sastoji se u tome što je on u Hrvatskoj usko vezan uz župnu katehezu. Školski vjeronauk u biti se još uvijek velikim dijelom podudara sa župnom katehezom koja se u svakoj zemlji na svoj način razvijala i u zadanim okolnostima prenosila, a sada se prenijela u javne škole, s pretežno istim katehetama odnosno vjeroučiteljima (Hoblaj, Črpić, 2000).

Katolički vjeronauk u odgojno-obrazovnom procesu

Vjeronauk je po svojim ciljevima i sadržajima uklopljen u hrvatski odgojno-obrazovni sustav, a svrha mu je promicati sustavan i cjelovit odgoj čovjeka. On, kao autonomni školski predmet, svim učenicima omogućuje čuvanje, upoznavanje i razvijanje njihova vlastitog vjerskog i kulturnog identiteta. Katolički vjeronauk u školi slijedi teološke i antropološko-pedagoške temelje odgoja i obrazovanja, sustavno i što cjelovitije, dijaloški i ekumenski vrlo otvoreno, upoznavanje katoličke vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama, odnosno u njezinu učenju, slavljenju i življenju (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2006). Vjeronauk uključuje spoznajnu, voljnu, doživljajnu i djelatnu sferu razvijanja učenikovih sposobnosti.

U Republici Hrvatskoj religijsko je obrazovanje konfesionalno, tradicionalno, a cilj mu je promicati obvezu prema određenoj religiji. Danas postoji svijest o razlici između religijskog obrazovanja u javnim školama i religijske poduke unutar crkve (Marinović–Bobinac, 2007).

Tumačenje Biblije

U ovom dijelu ćemo se orijentirati na učenje koje prenosi katolički vjeronauk u školama i tu je važno spomenuti Bibliju i životne orijentacije koje ona daje te povezanost današnjeg iskustva s iskustvom biblijskog čovjeka. Pitanje koje se postavlja je: može li se dijete povezati s tim osobama da bi shvatio riječi koje prenosi Biblija? Kroz povijest se Bibliji uvijek pristupalo kao sredstvu rješavanja problema, a glavna svrha školskog vjeronauka je uspostaviti interakciju između Biblije i čitatelja. Danas se na iskustveni način pristupa Bibliji, odnosno učenici su ravnopravni subjekti komunikacije. Biblijska didaktika treba pokazati bliskost biblijske tradicije; njezinu važnost u konkretnom životu; njenu integrativnu snagu da cjelovito zahvati ljudsku osobnost; njezinu pripomoć u suživotu različitih vjera, kultura, svjetonazora te potaknuti promicanje solidarnosti među učenicima (Garmaz, 2007). Svako novo iskustvo treba voditi promišljanju, izražavanju, integraciji i djelovanju u skladu s moralnim učenjima koje nam pruža Biblija. Ona želi spriječiti gubitak vjere u mladosti i pokazati puteve i načine koji bi mogli biti značajni za učenikov život. U prenošenju biblijske riječi koriste se sve zanimljivije metode kao što su: usvajanje biblijskog teksta čitanjem, pripovijedanje, igra uloga, glazbeno i likovno izražavanje te kreativno i spontano izražavanje, razgovor i istraživačko učenje gdje učenici preuzimaju inicijativu (Garmaz, 2007).

Katolički vjeronauk u osnovnoj školi

Svrha nastave katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi je skladno i sustavno povezivanje Božje objave i tradicije Crkve s iskustvom učenika kako bi se ostvarilo upoznavanje katoličke vjere.

Opći ciljevi katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi vezani su uz otkrivanje najdubljeg smisla ljudskog života, izgradnju i ostvarivanje ljudske i vjerničke osobnosti, te razvijanje savjesti kako bi se odgovorno odnosili prema sebi, drugima i prema društvu. Ciljevi su vezani i uz spoznaju i stav o Božjoj dobroti te o prihvaćanju Isusa Krista kao spasitelja. Katolički vjeronauk u školi također uči o povijesti i razvoju Katoličke crkve. Nadalje, uči o uzajamnom poštovanju prema drugima te na taj način učenici stječu sposobnost prevladavanja sukoba i nerazumijevanja. Vrlo je važno upoznati djecu i s njihovom ulogom u obiteljskom životu, oduprijeti se negativnim životnim iskustvima te razvijati duhovne, komunikacijske i stvaralačke sposobnosti pojedinca (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2006).

Svrha i opći ciljevi vjerskoga odgoja u osnovnoj školi dalje se ostvaruje po sadržajima (temama), posebnim i pojedinačnim ciljevima ili odgojno-obrazovnim postignućima po načelima sustavnosti, postupnosti i cjelovitosti (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2006 : 337).

Pitanje jednakosti i ravnopravnosti u školama

Tema katoličkog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama jedna od tema obrazovne politike, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, kao nositelj izvršne vlasti, odgovorno je za provedbu i donošenje odluka te ono posjeduje mogućnost djelovanja i rješavanja nekih postojećih problema. Tema katoličkog vjeronauka u školama nosi sa sobom određena pitanja i probleme koji se javljaju prilikom provedbe nastavnog plana i programa. U ovom dijelu rada izložit će se problem koji imaju roditelji djece koja ne pohađaju katolički vjeronauk u osnovnim školama. Važno je istaknuti i utjecaj pedagoga koji je neposredno odgovoran za učenike koji ne pohađaju taj nastavni predmet. Druga stvar koja će se spomenuti je utjecaj odluke da se katolički vjeronauk provodi prvi ili posljednji sat, na učitelje/ice koji su zaduženi za provedbu nastave te način na koji se njima otežava taj proces. Status vjeronauka kao izbornog/obaveznog predmeta u osnovnim školama je također upitan jer ne postoji nikakva alternativa tom predmetu kao što je slučaj u srednjim školama. Nadalje, on je usko povezan sa župnom katehezom zbog čega je izložen mnogim kritikama.

Što se događa s onom djecom koja ne slušaju katolički vjeronauk u školi, onima čiji kulturni i vjerski identitet treba također poštovati? U ured pravobraniteljice za djecu stižu česte žalbe roditelja o načinu odvijanja katoličkog vjeronauka u školama vezano za djecu koja taj predmet nisu izabrala kao izborni.

Što se događa s onom djecom koja ne slušaju katolički vjeronauk u školi, onima čiji kulturni i vjerski identitet treba također poštovati? U ured pravobraniteljice za djecu stižu česte žalbe roditelja o načinu odvijanja katoličkog vjeronauka u školama vezano za djecu koja taj predmet nisu izabrala kao izborni. Ta djeca često imaju nejednak tretman u školi jer ih se za vrijeme trajanja sata smješta u neadekvatne prostorije i u hodnike. Takvo provođenje slobodnog sata je neorganizirano, a djeca su bez nadzora cijeli školski sat. Neke škole rješavaju taj problem smještanjem djece u knjižnicu, a druge pak učenike smještaju u učionicu gdje se odvija sama nastava katoličkog vjeronauka. Zbog takvog pristupa rješavanju problema roditelji ipak često, iako im to nije bio prvotni izbor, upisuju djecu na vjeronauk. Iskustva roditelja i djece, kao i same pravobraniteljice za djecu, govore kako škola zauzima određeni stav prema takvoj djeci, koja su na neki način stigmatizirana, jer se za te učenike ne osmišljavaju drugi izborni programi prema kojima bi mogli usmjeravati svoje interese. Stručna služba u školama, pedagozi, psiholozi, defektolozi, trebala bi reagirati osmišljavanjem radionica ili pružanjem mogućnosti izbora drugog fakultativnog predmeta u osnovnoj školi, koji kao takav ne postoji, te omogućiti djeci konstruktivno provođenje vremena, a ujedno i umiriti roditelje koji su zabrinuti za djecu zbog situacije u kojoj se nalaze.

Ta rasprava povlači još jedan problem, a to je organizacija vremena provođenja nastave. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nudi rješenje tog problema. Nastava katoličkog vjeronauka trebala bi se provoditi prvi ili posljednji sat, ali je takvu ideja, za sad, nemoguće provesti. Razlog tome je što nastavnici katoličkog vjeronauka imaju normu od 22 sata tjedno, ali ovakvim načinom rada, ostvarili bi samo 20 sati. Također, velik broj škola provodi nastavu u dvije smjene pa je nemoguće organizirati nastavu na način da se katolički vjeronauk provodi u drugoj smjeni.

U osnovnim školama je katolički vjeronauk fakultativni, a ne izborni predmet. Jedini izbor koji roditelji imaju je, ili upisati dijete, ili ga ne upisati na katolički vjeronauk. Svako dijete ima pravo na slobodan izbor izbornih i fakultativnih predmeta, izvananstavnih i izvanškolskih aktivnosti i svako dijete ima pravo na obrazovanje pod jednakim uvjetima. Poštuje li se njihovo temeljno pravo?!

Učenik koji ne sluša vjeronauk u školi provede 70 sati godišnje bez odgovarajućeg nadzora.

U srednjim školama katolički vjeronauk ima status izbornog predmeta jer se kao alternativa tom predmetu nudi predmet Etika. U medijima se raspravlja i o potrebi konstruiranja drugih programa koji bi predstavljali alternative katoličkom vjeronauku. Crkva na takve predmete ne pristaje argumentirajući svoju odluku diskriminacijom učenika koji slušaju katolički vjeronauk, a takvih je učenika u osnovnim školama oko 85%. Što je s ostalih 15% učenika koji su također svakodnevno diskriminirani bez odgovarajuće skrbi u institucijama koje promiču ideje jednakosti i ravnopravnosti? Učenik koji ne sluša vjeronauk u školi provede 70 sati godišnje bez odgovarajućeg nadzora. Podaci iz školske 2010/2011. godine pokazuju kako osnovnu školu pohađa 351 345 učenika.2 Od ukupnog broja tih učenika 15% njih ne pohađa nastavu katoličkog vjeronauka. Na temelju tih podataka možemo zaključiti kako ima previše učenika, njih 52 701, koji ne pohađaju katolički vjeronauk. Kada bi uzeli u obzir vrijeme koje godišnje svaki taj učenik provede bez odgovarajućeg nadzora, dolazimo do brojke koja nam ukazuje da su djeca koja ne pohađaju nastavu katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi prevelik broj sati prepuštena sama sebi.

Religijsko obrazovanje u drugim zemljama Europe

Za primjer religijske nastave u školi spomenut ću tri zemlje u Europi i njihove obrazovne planove. U sve tri zemlje, iz istraživanja koje je provela Marinović-Bobinac 2007. godine, prevladava stanovništvo katoličke vjeroispovijesti. Dvije su zemlje razvijene zapadnoeuropske, Irska i Austrija, dok je Slovenija postsocijalistička srednjoeuropska zemlja.

Tablica 1. Indikatori religioznosti
Zemlja Pripadnost katoličkoj crkvi (%) Pohađanje bogoslužja (%)
(jednom mjesečno ili više)
Austrija 91.5 42.5
Irska 95.9 67.4
Slovenija 94.9 30.7

Iz tablice je vidljivo da je vrlo visoka religioznost ispitanika, kao i postotak pohađanja bogoslužja.3

Irska svoj kurikulum temelji na jedinstvenosti djeteta i osiguravanju njegova razvoja. Oni, kao i Hrvatska, imaju konfesionalno obrazovanje gdje je religijski odgoj redoviti dio školske satnice. Religijsko obrazovanje prepušteno je Crkvi čija je dužnost nadgledanje, poučavanje i provođenje nastave. Religijsko obrazovanje je izborni predmet te se predaje u svim razredima osnovnih i srednjih škola, dva i pol sata tjedno, i dio je redovite školske satnice. Ciljevi su usmjereni na razvijanje znanja o kršćanstvu, odnosno katoličanstvu. U okviru predmeta naglasak se stavlja i na religijsku situaciju u svijetu, a tu se podrazumijeva i znanje o drugim religijama i nereligioznim svjetonazorima.

Austrija u svome obrazovnom planu ima poseban predmet koji se zove Religija i on je također konfesionalan predmet. Nastava je koncipirana kao susret s prošlosti i sadašnjosti kršćanstva, odnosno katoličanstva, ali je okrenuta i drugim religijama. Učenik se kroz taj predmet priprema za život, razvija svoj identitet te toleranciju i razumijevanje prema ljudima drugačijih svjetonazora. Predmet je obavezan i poučava se dva sata tjedno od 1. do 9. razreda. Opći cilj je poučavanje, rast i razvoj u vjeri.

U Sloveniji ne postoji katoličko religijsko obrazovanje. Država se obvezala na neutralnost i toleranciju kao i na provođenje aktivnosti koje su ne-indoktrinirajuće i ne-prozelitske (Marinović–Bobinac, 2007). Predmet kojim posreduju religijske sadržaje učenicima zove se Religije i etika te ima status obaveznog (izbornog) predmeta. Sadržaji iz predmeta vezani su uz cjelovito i rasčlanjeno poznavanje religija, kao i za teme koje se pojavljuju u učenikovom misaonom i životnom svijetu. Glavni zadatak je obrazovanje učenika u području etike i religije na objektivan i kritičan način i povezivanje s ostalim školskim predmetima.

Katolički vjeronauk konstrukt je crkve i uklopljen je u funkcioniranje države i društva te je konfesionalnog karaktera i usmjeren je na vjeru koju poučava. Katolički vjeronauk, kao i bilo koja druga religija, bez uplitanja nekih subjektivnih stavova, promiče među djecom i mladima moral i duh tolerancije. Važno je spomenuti da katolički vjeronauk prenosi dobre i moralne poruke budućim naraštajima i usmjerava ih prema vrlinama i toleranciji. Pitanje koje trebamo postaviti odnosi se na stvarnu objektivnost prilikom poučavanja.

Zaključak

U društvu se glavna rasprava vodi o ukidanju katoličkog vjeronauka ili o njegovoj alternativi kako bi se izbjegla diskriminacija djece koja ne slušaju taj predmet i kako bi se uvažilo njihovo temeljno pravo na obrazovanje pod jednakim uvjetima.

Društvo i kultura nalažu određeno poštovanje prema religiji, ali pitanje je koliko se poštuju i uvažavaju druge. Koliko se zapravo u društvu kategoriziramo prema vjerskoj pripadnosti i jesmo li zapravo tolerantni prema drugima i drugačijima kako nam naša vjera nalaže? Ključ u razumijevanju drugih leži u obrazovanju. Ako imamo samo jednostrani pogled, nikada nećemo moći uvidjeti cijelu istinu i istinski uvažavati druge. Konfesionalno obrazovanje nas razvrstava i opredjeljuje te ne dopušta kritičko promišljanje i rasuđivanje. Vrlo je važno pružiti alternativu katoličkom vjeronauku i poučavati o religijama svijeta jer se jedino kroz vlastito iskustvo stječu socijalne i emocionalne kompetencije koje su nam potrebne za međusobno prihvaćanje i uvažavanje.

Literatura

  1. Filipović, A. T. (2006), Aktualna pitanja religijske pedagogije i katehetike. Bogoslovna smotra, 76 (1): 147–172.
  2. Filipović, A. T. (2009), Vjeronauk u školi prema zahtjevima vrednovanja. Nova prisutnost, 7 (2): 245–264.
  3. Garmaz, J. (2007), Biblijska didaktika u osnovnoškolskom vjeronauku. Crkva u svijetu, 47 (4): 607–628.
  4. Grubišić, I. (1991), Vjeronauk u odgojno-obrazovnom precesu — da ili ne?. Crkva u svijetu, 26 (1): 74–79.
  5. Hoblaj, A., Ćrpić, H. (2000), Bitne vrednote u odgoju mladih naraštaja s posebnim osvrtom na školski vjeronauk. BS, 70 (2): 359–393.
  6. Marinović–Bobinac, A. (2007), Komparativna analiza kurikuluma za religijsko obrazovanje: primjer četiri katoličke zemlje. Metodika, 8 (2): 408–424.
  7. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (2006), Nastavni plan i program za osnovnu školu. Zagreb
  8. Jovanovićeva preporuka o vjeronauku nije provediva. T-portal, (2012). Dostupno na:
  9. http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/188089/Jovanoviceva-preporuka-o-vjeronauku-nije-provediva.html (3.5.2012.)
  10. Treba li nam zaista vjeronauk u školama? T-portal, (2012). Dostupno na: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/181528/Treba-li-nam-zaista-vjeronauk-u-skolama.html (3.5.2012)
  11. Državni zavod za statistiku. Dostupno na: www.dzs.hr (5. 5. 2012.)
  12. Tehnička škola Ruđera Boškovića — Stručno vijeće društvene skupine predmeta. Dostupno na: http://www.tsrb.hr/drustvena/index.php?option=com_content&task=view&id=17&Itemid=55 (10.3.2012.)

Fusnote

  1. ^ To znači da predmet mogu predavati nastavnici koji posjeduju diplomu iz teologije, religijskih studija, sociologije, filozofije, psihologije, povijesti, kulturologije.
  2. ^ Detaljnije na: http://www.dzs.hr
  3. ^ Preuzeto iz članka Marinović-Bobinac, 2007.
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u