Povratak na sadržaj

Odgoj za čovjeka — Rasprava o odgoju

Elizabeta Vega Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Slavka Krautzeka bb dvopredmetni studij filozofije i pedagogije, 1. godina diplomskog studija

Sažetak

U ovom se radu raspravljaju sljedeća filozofska pitanja: što je odgoj, koja su njegova određenja, postoji li i koja je svrha odgoja, zašto odgoj? Isto tako, valja razmotriti tko je čovjek i koji su ciljevi odgajanja.

U prvome dijelu bavit ću se određenjima odgoja, s osvrtom na oblike odgoja s obzirom na društvenu korisnost. U drugome dijelu vidjet ćemo kako pojedini autori vide odgoj i odgajanje, koja rješenja nude te što bi trebala biti konačna svrha odgoja. Nadalje, analizirat ćemo kako promatrati čovjeka — kao društveni proizvod po mjeri zajednice ili kao cjelovitog i posebnog pojedinca. Na kraju, razmotrit ću mjesto koje čovjek zauzima u suvremenoj svakodnevici.

Ključne riječi

čovjek, filozofija odgoja, njegovanje razvoja, odgoj, svrha odgoja

Što možemo reći o odgoju? Mnogi roditelji, prosvjetni djelatnici, odgajatelji u vrtićima pa i oni koji osmišljavaju i stvaraju odgojno-obrazovne politike, pitaju se kako odgojiti dijete, kako njegove potencijale usmjeriti prema najboljim ljudskim ostvarenjima, kako dijete obrazovati i u čemu, što je sve potrebno djetetovom razvoju? U predgovoru Platonovog djela Protagora, Mihailo Đurić kaže:

„Smisao obrazovanja je u tome da se odneguje ceo čovek, da se stvori čovek koji u sebi nosi ceo ljudski svet, koji je oličenje ljudske zajednice.“ — (Platon, 1968)

Slijedno tome, možemo zaključiti da odgoj čovjeka zahtijeva odgajatelja svjesnog svoje vlastite ljudskosti.

LOGIKA ODGOJA
Razumijevanje i određenje pojma 'odgoj'

Ponuditi kvalitetan odgovor na pitanje što je filozofija odgoja, zahtijeva razmatranje odgoja i filozofije, ne samo terminološki, već i sadržajno. Definicije pojma odgoj su raznolike. Pronaći ćemo ih u različitim rječnicima, ovisno od domene koju pojedini rječnik zahvaća. Ovdje nudim opću definiciju odgoja1.

Mnogi roditelji, prosvjetni djelatnici, odgajatelji u vrtićima, pa i oni koji osmišljavaju i stvaraju odgojno-obrazovne politike, pitaju se kako odgojiti dijete, kako njegove potencijale usmjeriti prema najboljim ljudskim ostvarenjima, kako dijete obrazovati i u čemu, što je sve potrebno djetetovom razvoju? Možda bi sve navedeno imalo pozitivan predznak kada ne bi zamijetili koliko je nezadovoljnih i frustriranih ljudi oko nas, koliko je 'dobro odgojenih' i 'obrazovanih' osoba nezadovoljno odabirom svog zanimanja, svojim partnerom, svojom djecom, društvom u kojemu žive, ukupnim životom. A 'odgajan' je čovjek.

U današnjem kapitalističkom društvu, odgoj je namjeravan, usmjeren i diktiran (eksplicitno ili implicitno) od strane vladajućih politika s ciljem oblikovanja (sasvim određenoga profila) građanina kao 'primjerenog' člana društvene zajednice. No, ono što je u odgoju danas ne znači da nije postojalo tijekom povijesti, samo u drugačijim društvenim uređenjima i drugačijeg željenog 'oblika'. U Sparti je odgajan vojnik, u Ateni građanin, odgoj za vlastelu nije bio isti kao odgoj za puk, obrazovanje je bilo samo za 'određene' (imućne, društveno 'priznate' i društvenu elitu).2 Većina odgajatelja (mislim tu i na roditelje), oni koji su to bili, ili jesu, čine 'produženu ruku' (trenutno važećeg) društveno-političkog položaja i dio su ideoloških aparata zajednice3, odnosno države i vladajuće klase. A trebamo odgojiti čovjeka.

Pitanje je možemo li uopće formulirati neku opću odrednicu kada želimo govoriti o odgoju čovjeka, precizirati uspješne metode, autonomno (neovisno od vanjskih utjecaja) i odgovorno definirati odgojne ciljeve — za čovjeka.

Neki stručnjaci, analitičari i kritičari odgoja i obrazovanja, propituju praksu, metode, svrhu i ciljeve odgajanja i poučavanja, uočavajući nesuglasja u individualnim stavovima odgajatelja i nastavnika, a slijedno tome i samoj provedbi. Pitanje je možemo li uopće formulirati neku opću odrednicu kada želimo govoriti o odgoju čovjeka, precizirati uspješne metode, autonomno (neovisno od vanjskih utjecaja) i odgovorno definirati odgojne ciljeve — za čovjeka.

Redizajn spoznaja, kultivacija ili dorada?

Autor Seven complex lessons in education for the future (1999), E. Morin, smatra da je potrebno redizajnirati dosadašnji oblik organizacije odgoja i poučavanja, usvajanja znanja, općenito — znanja kojega imamo. Morin (1999, str. 1–3) razmatra korake i područja koje vidi kao nužne u redizajniranju našeg znanja: 1. Pronaći greške i zablude (poučavanje znanja o znanju samome, prirodi znanja, okolnostima stjecanja ljudskog znanja, pronalaženje nedostataka u usvojenom znanju); 2. Odrediti bitna načela znanja (promjena fokusa, pažnja na cjelovitosti i složenosti, a ne na pojedinačnosti); 3. Poučavati znanje o čovjeku kao cjelovitom biću (čovječnost treba biti bit svakog poučavanja, organizirati znanje kao cjeloviti sustav različitih područja); 4. Poučavati o zemaljskom identitetu čovjeka (čovjek kao stanovnik Zemlje, čovjek kao biće zajednice); 5. Suočiti se s nesigurnostima (prihvatiti i razmotriti nedostatke koji postoje u znanostima, naučiti prepoznati šanse i uspješno koristiti informacije, znati prilagoditi očekivanja); 6. Međusobno razumijevanje (poučavati razumijevanje, poučavati pozitivne odnose sa svijetom koji nas okružuje); 7. Etike čovječnosti (čovjek je društveno biće i u tom smislu potrebna je etičko i moralno obrazovanje, odgoj građanina za 21. St.). Morin, dakle, smatra da je potrebna re-konceptualizacija dosadašnjih stavova, uvjerenja i spoznaja u pogledu čovjeka i odgoja za čovjeka.

Također, jedan od suvremenika filozofije odgoja, M. Polić, smatra odgoj 'općom' djelatnošću: „Kultivacija nije tek puko obrađivanje ili samoobrađivanje ljudski raspoloživog (odgojivog, kulturabilnog) bića, nego je ona, što je bitno, djelatnost utemeljena u brizi, skrbi i poštovanju za svoj predmet, tj. za ono ljudski raspoloživo koje se njeguje i čijem se ljudski mogućem razvoju teži (Polić, 1993 str. 15).

Kod oba autora vidimo nastojanje ka poopćavanju, potragu za nekom općom definicijom odgoja, koja će biti univerzalno primjenjiva. Dok Morin konkretizirajući pogrešnost dosadašnjih spoznaja i upućujući na područja promjena, zapravo, univerzalizira posebno i pojedino ljudsko biće, Polić nastoji dati definiciju odgoja koja ne konkretizira pogrešnost, ali poopćava ispravnost (to opet, dakako, ne vrijedi za posebno i pojedino ljudsko biće, već za svako). Također, potrebno je razmotriti i definirati što bi to bila briga, skrb, kao i koji je to ljudski moguć razvoj. Pa su tako navedeno 'obrazovanje', kao i 'kultivacija', odgoj za ili odgoj ka, ili odgoj u svrhu te nose u sebi jasnu naznaku planiranog i usmjerenog, svjesnog ili nesvjesnog, djelovanja na odgajanika.

Isto tako, odgoj i obrazovanje u današnjim terminima, uz unaprijed određene zadaće i metode, ali i svrhu odgoja, možemo nazvati, manje ili više uspješno — isplaniranom manipulacijom ljudskim bićem, i ne odnose se na stvaralaštvo. Po svojoj prirodi, čovjek je kreativni stvaralac, jedinstven u svom izražaju i osobnosti, te nema 'mjere' kojom bi se mogao 'određivati' istinski smjer njemu pripadajućeg razvoja. Ništa 'izvana' ne može postati dio ljudske prirode, kao što ništa umjetno ne može postati prirodno, i ništa neživo ne može postati živo. Državne strukture i obrazovne politike ciljano su usmjerene na ispunjavanje aktualnih ideologija, pretvarajući odgajatelje i obrazovne djelatnike u 'poslušnike' i službenike vlasti (bilo bi puno jednostavnije u ovakvim okvirima razmatrati što je odgoj). Ujedno, danas je općeprihvaćeno mišljenje da su etika i filozofija politike najbliže filozofiji odgoja. Navedeno vidim kao nedovoljno poznavanje terminologije i propustom filozofijske zajednice.

Drugim riječima, etika — kao neka 'ćudoredna' filozofska disciplina — poprilično je izrelativizirana i toliko 'ćudoredna' koliko je aktualna njezina vrijednost. Njena relativnost poprima još veće razmjere, ako je razmatramo 's obzirom na' ili u društvenim okvirima različitih naroda. Takva bi teško mogla biti dijelom istinskog odgoja, osim s ciljem stvaranja, već spomenutog 'primjerenog' člana zajednice. Na istom tragu nalazimo i filozofiju politike, koja svoje bivanje može zahvaliti samo bivanju ljudske zajednice kao uređenog društva. Ona nije i ne može biti dijelom odgoja za stvaralaštvo. A čovjek je po svojoj prirodi stvaralac samo ako je to stvaralaštvo slobodno i u skladu s njegovom prirodom, a ne u skladu s ciljevima društva. Riječi ostvarivati i stvaralaštvo imaju u svojem tkivu stvaranje pa zbog svoje srodnosti ne mogu biti proturječne. One to ovdje postaju s obzirom na različitost ciljeva — individualno ljudskog i društvenog. I u tom slučaju, čovjek je izjednačen s kućnim ljubimcem kojemu u kavezu postavimo ograničeni broj rekvizita, pomoću kojih će za nas izvoditi unaprijed osmišljenu predstavu. Slijedno tome, možemo reći da je konačna svrha tog živog bića ostvarena i samo biće je 'ostvareno' kao takvo. Je li uistinu tako? S druge pak strane, Polić kritizira T. Campanella koji prepoznaje odgoj kao rad ili doradu, kojoj će biti podvrgnut „(…) određeni biološki materijal (…)“, s ciljem „uzgoja“ (Polić, 1993, str. 73). Ne vidim značajniju razliku između Polićeve „kultivacije“ i Campanellove „dorade“, oba termina ovdje sadrže namjeru i upućuju na mogućnost manipulacije ljudskim bićem.

Čovjek — biće u nastajanju

Neki filozofi, kao što je Ž. Senković, propituju tko je čovjek nastojeći čovjeka promatrati, na prvom mjestu, kao biološko biće koje, za razliku od svih ostalih sisavaca koji imaju urođeno 'znanje' i instinkte, uči odrastanjem (Senković, 2007, str. 63).

Senković smatra da se odgojem prvo utječe na čovjeka, zatim se on tog utjecaja oslobađa, da bi nakon toga postao slobodan.

„Uz ovo, treba reći da čovjek za razliku od životinje posjeduje aktivni princip smislenosti; on shvaća smisao, unosi smisao, i to u obliku izvorne slobodne autodeterminativne aktivnosti. On počinje kao spontana nesvjesna aktivnost i kao već sazdana tjelesna struktura. U punom zamahu odrasla čovjeka ta sposobnost postaje svjesna i slobodna. (…) Suvremeni antropologijski pristupi većinom smatraju da čovjek nije u posjedu neke biti, nepomične supstancije koju bi samo trebalo dobro znati iščitati; on je prvenstveno biće u nastajanju“. — (Senković, 2007, str. 64-65)

No, pitanje koje se ovdje nameće jest ono prijašnje: kako se rečeno odnosi na pojedinog čovjeka? I kako to 'postaje' slobodan ako je 'odgajan'? Ako općenito pogledamo život suvremenog čovjeka, možemo uočiti neke snažne napretke vezane uz njegova pojedina interesna područja. No, napredak u nekom području nije cjelovit napredak, i kao izdvojen — nedostatan je pogled na čovjeka i njegov razvoj. Kako razmišljati o odgoju — kao metodi, sustavu (koji ima svoju logiku i pravila) ili kao nužnoj uzročnosti (akcija–željena reakcija)? Ako, misleći na čovjeka, zahvaćamo njegovu ukupnost, predlažem njegovanje razvoja kao najbolji izraz za odgoj.

Deficit odgojnih vrijednosti

Mnoštvo primjera djece u riziku u svakodnevici našeg društva svjedoče o nesretnom nedostatku vizije, znanja primjene pravilnog i kvalitetnog odgoja na čovjeka, razumijevanja, volje, pozitivne namjere, svega onog što je potrebno kako bi ta djeca i mladi stasali u mirne, sigurne, slobodne i cjelovite osobe. Sve više nasilja u školama, različite vrste ovisnosti, kao i različiti oblici kriminalnog ponašanja — odraz su nezadovoljstva, ljutnje, bijesa, nemoći, bijega od stvarnosti, razočaranja, nedostatka sigurnosti i ljubavi, osjećaja nezaštićenosti u najranijem dobu i tijekom djetinjstva. Većina agresivnih mladih ljudi sklonih nasilju nad slabijima od sebe i sami su bili žrtve nerazumijevanja, nedovoljne komunikacije, ignoriranja, psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja i zlostavljanja. Nažalost, znanstvena su istraživanja najčešće usmjerena na fenomene koji se pojavljuju, u ovim slučajevima kao posljedica, ne zahvaćajući pojedinačni problem u njegovoj cjelini. Tako se pažnja usmjerava samo na dijelove problema, ispuštajući važne uzročne poveznice, zanemarujući potrebu holističkog pristupa društvenom organizmu.

Njeguju li se i kako ljudske vrijednosti i vrline? Djeca, umjesto u okruženju sretne obitelji, gdje će im primjerom biti prenijeta znanja o dobroti, pravednosti, toleranciji, uvažavanju i dr., u nedostatku obitelji ili njene nedovoljne brige, provode slobodno vrijeme tražeći zadovoljstvo na drugim, često neprimjerenim mjestima. A živimo u demokraciji4 koju smatramo najboljim društvenim uređenjem za čovjeka. I dok odgojni djelatnici društvene zajednice, više ili manje uspješno različitim prevencijama pokušavaju sanirati, ili barem ublažiti probleme, ista društvena zajednica, nimalo zabrinuta uočavanjem epidemije vlastite erozije — propada u krizi morala, licemjerstvu, izvrnutim i lažnim vrijednostima, ne brinući se za samog čovjeka.

Ono što većina nas danas čini jest prebacivanje „loptice odgovornosti“ drugome. Za „neprihvatljivo“ ponašanje djece nastavnici krivnju bezrezervno svaljuju na roditelje, pozivajući se na „loš“ kućni odgoj i šaljući djecu na „razgovor“ psihologu ili pedagogu.

Ono što većina nas danas čini jest prebacivanje „loptice odgovornosti“ drugome. Za „neprihvatljivo“ ponašanje djece nastavnici krivnju bezrezervno svaljuju na roditelje, pozivajući se na „loš“ kućni odgoj i šaljući djecu na „razgovor“ psihologu ili pedagogu; u nemogućnosti rješavanja problema stručni suradnici pozivaju roditelje u školu — također na razgovore; roditelji opravdanje za svoju smanjenu odgojnu učinkovitost nalaze u produženom radnom vremenu, lošoj financijskoj situaciji, ekonomskim problemima, u bolestima stečenima uslijed ubrzanog životnog tempa: depresijama i sličnim psihičkim disfunkcijama, itd. — ukratko, nedostatnom i „poremećenom“ vremenu. Pa je li to baš tako?

Uistinu, znamo li uopće što želimo od djece, kakvi bi to (odrasli) ljudi trebali postati, kojim vrijednostima bi trebali težiti i kako usvojene vrijednosti njegovati? Teoretičari odgoja i obrazovanja će o odgoju teoretizirati pokušavajući „znanstvenim“ metodama pronaći opće pravilo odgojnog postupanja, zatvarajući oči pred lošim ili nikakvim rezultatima takvoga razmišljanja. Roditelji, koji su i sami (pre)često odrastali u ozračju nedostatnog odgojnog obrazovanja prethodnog naraštaja, ne pronalazeći uzore u današnjem kapitalističkom društvu ekonomskog profita, postaju slijepi za ionako rijetke pojedince koji pokušavaju ukazati na 'svjetlost', nasuprot medijske zbrke nasilja, reklama, korumpiranih političara, ukazati na pogrešnost smjera kojim idemo, puteva kojima kročimo.

Ne smijemo zanemariti niti utjecaj crkve na obitelj, jer će u državi u kojoj je stanovništvo pretežito religiozno, nada u svećenike kao očekivane nositelje vrlina biti ojačana očekivanjima odgojnog uzora. Iako bi trebala služiti kao moralni uzor i biti primjer etičkog postupanja, ona to nije. Na žalost, čak i danas dok govorimo o pravima pojedinca i vrijednostima čovjeka, Katolička crkva zastupa diskriminaciju spolova (ženino mjesto i uloga u društvu i obitelji još uvijek je podređena, muškarac je „glava“ obitelji), u svećeničkim odorama su samo muškarci, pod krinkom zastupanja svetosti života, crkva provodi psihološko nasilje nad ženama (zabranjuje se kontracepcija i šire obrazovanje i dr.), bogati se na redovnim prihodima od naroda (mise, pomasti, blagoslovi kuća i sl.), iako se iz državnog proračuna izdvaja novac za crkvu, propovijeda moral i etičke vrijednosti dok u njihovim redovima svećenici iskorištavaju djecu vršeći nad njima nasilje. U isto vrijeme, Katolička crkva uvučena je u sve pore društvenog života do te mjere da se prešutno ignoriraju djeca koja ne polaze vjeronauk u redovnim školama ili ako su neke druge vjeroispovijesti, za politička pitanja savjetuje se sa Svetom Stolicom, a svećenici blagoslivljaju oružje na ratištima.

Ujedno, razne vrste opijata u društvu dostupne su svima te sve više pojedinaca postaje ovisnicima koji postaju teret toj istoj državi u kojoj žive. Države se nastoje, više ili manje uspješno, boriti s ljudskim slabostima čineći samo ono što neće ugrožavati njen globalni prosperitet i ekonomski profit. Primjere nalazimo svugdje; od duhanskih industrija, proizvodnje alkohola, droga, i slično — države ubiru velike poreze koji su zajamčeni i redovni priliv njihovih budžeta. Nažalost, sve više je država koje na taj način nastoje pratiti ekonomski razvoj smanjujući kvalitetu, svrhu i bit samog života.

O vrlinama učimo od filozofa iz nekih davnih vremena, a sve smo manje u stanju objasniti njihovo značenje. Korisnost postaje svrha pravednosti, a vrline nepotrebna investicija. Je li uistinu uvijek odgovoran „netko drugi“ i je li uistinu teško nešto učiniti?

Krajem šezdesetih u SAD, Matthew Lipman, autor programa Filozofija s djecom, osmislio je način kako približiti djeci sve ono što ih zanima. „Program polazi od uvjerenja da su djeca po prirodi filozofi; od malena se znaju čuditi i pitati o svijetu oko sebe. Krivnju za to što to poslije prestaju raditi snose odrasli, koji ne znaju što bi učinili s mnoštvom njihovih neobičnih pitanja i škola koja ne mari za ta pitanja, već štoviše, učenike zasipa mnoštvom odgovora... Osnivači programa smatraju da filozofska rasprava u istraživačkoj zajednici pomaže razviti temeljne spretnosti i dispozicije, koji će učenicima omogućiti aktivan život u društvu. U razredu stvara situaciju u kojoj se učenici počinju međusobno slušati i poštovati, povezivati teme koje ih neposredno, osobno zanimaju, primjerice: ljubav i prijateljstvo i univerzalno filozofske teme, kao što su osobni identitet i slobodna volja; počinju istraživati uvjerenja i vrijednosti drugih i tako ujedno razvijaju svoje vlastite poglede i stavove; uče se jasnoći razmišljanja i promišljenog zaključivanja; uče odgovorno ponašanje te razložno odlučivanje i djelovanje. Empirijska istraživanja programa filozofije za djecu pokazuju pozitivne učinke na kakvoću mišljenja, posebno dijalogičnost i argumentaciju (Santi, 1993); uspješno prenošenje vrijednosti demokratskih zajednica (Raith, 1992); pozitivan utjecaj na samopoštovanje učenika (Sasseville, 1994), ... ako navedemo samo nekolicinu studija“ (Šimenc, str. 49).

Ovi oblici rada s djecom danas se uspješno primjenjuju u cijelom svijetu, a zbog njegove učinkovitosti za program su se ozbiljnije počeli zanimati i filozofi odgoja, pedagozi i didaktičari. Moguće je, dakle, pozitivnim djelovanjem utjecati na kvalitetu odgoja mladog naraštaja, ali i društva kao ljudske zajednice, ujedno preuzimajući odgovornost za vlastito djelovanje, ne prebacujući je nekom drugom, jer upravo na nama kao filozofima i obrazovnim djelatnicima leži najveća odgovornost prema čovjeku, ali i radost kreativnog stvaralaštva.

U do sada dobivenom objašnjenju odgoja, filozofija bi dakle bila metoda analize odgoja, odnosno, argumentirane rasprave 'o' odgoju. Tada je ona filozofija odgoja. Slijedno tome, filozofi odgoja mogu biti samo i jedino oni koji će promišljati o svakom pojedinom aspektu ali kao dijelu ukupnosti, prirodi, nagnuću, itd. — ljudskog bića kao jedinke. To isto tako znači kako bi filozofi odgoja trebali posjedovati znanja o svakom tom pojedinom, raspraviti njegove moguće aspekte vrlina i njihovih opreka.

Zaključak

Znanje 'o' je bitna pretpostavka rasprave o bilo kojem pojmu ili problemu. Jednako tako, ukazuje na važnost znanja odgajatelja; što čovjeka u stvari čini čovjekom, da bi se mogao baviti čovjekom. Nedostatak spoznaje u odgajatelja isključuje njegovu sposobnost odgajanja. Paradoks našeg vremena očituje se u činjenici da se govori o odgoju i obrazovanju usmjerenima na individualni razvoj čovjeka u sferama praktičnog znanja, a očekivanja su i dalje određena prema mogućnostima većine. Sadržaj odgoja je čovjek i time umijeće odgajanja u svojoj biti mora imati za cilj, i jedino njega, dobrobit svakog pojedinog čovjeka.

Svi oni koji se žele baviti odgojem preuzimaju odgovornost za ljudski život pa će svaki suvremeni odgajatelj željeti promišljati ili misliti filozofiju odgoja.

Literatura

  1. Althusser, L. (1986), Ideologija i ideološki aparati države. U: Flere, S. (ur), Zagreb: Proturječja suvremenog obrazovanja. 119–140.
  2. Hrvatski jezični portal (2012). Odgoj. Dostupno na: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search_by_id&id=eFtjXhA%3D&keyword=odgoj (5.5.2012.)
  3. Morin, E. (1999), Seven complex lessons in education for the future. Dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0011/001177/117740eo.pdf (5.5.2012.)
  4. Platon. (1968), Protagora. Beograd: Kultura.
  5. Polić, M. (1993), K filozofiji odgoja. Zagreb: Znamen — Institut za pedagogijska istraživanja.
  6. Senković, Ž. (2007), Antropološki temelji odgoja. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja. LIII (17): 62–69.
  7. Sirello, R. (2006), Filozofija i odgoj: sloboda ili usuglašavanje. Metodički ogledi, 12 (2): 73–77.
  8. Šimenc, M. (2008), Znanje kao bitni popratni proizvod istraživačke zajednice. Filozofski fakultet Ljubljana. Zagreb: Metodički ogledi — časopis za filozofiju odgoja. 15 (1).
  9. Wikipedia. Antika. Dostupno na: https://sh.wikipedia.org/wiki/Antika (5.5.2012.)

Fusnote

  1. ^ Vidjeti u bibliografiji: Hrvatski jezični portal. Odgoj. „Svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da stekne osobine, navike prikladne u društvu [kućni odgoj; bez odgoja].“
  2. ^ Vidjeti u bibliografiji: Wikipedia. Antika.
  3. ^ Althusser, L. 1986, str. 136: Škola, uz obitelj, provodi sustavno usađivanje ideologije vladajuće klase, putem usvajanja različitih znanja i vještina potrebnih za kasniju reprodukciju proizvodnih odnosa, vršeći tijekom procesa školovanja selekciju. Svi u procesu 'opskrbljeni' su ideologijom vladajuće klase, i znaju u kojoj su ulozi u društvu „(…) ulozi izrabljenoga (…).“ (Althusser, 1986, str. 136) Ujedno, školski ideološki aparat, kao niti jedan do sada, ima ogroman utjecaj (školu polaze sva djeca, bez obzira na socio-ekonomski status) i duljinu vremena (cijelo školovanje) tijekom kojeg masovno provodi ideje klase na vlasti, pri čemu su učitelji (osim rijetkih) produžena ruka takvog sustava.
  4. ^ Demokracija je opreka samoj sebi: iako građani imaju pravo birati svoje zastupnike u vladajuću strukturu, nakon njihovog 'ustoličenja' — ti isti građani (pojedinačno) više nemaju pravo sudjelovati u odlukama vlasti i demokracija kao društveno uređenje ravnopravnih građana gubi svoj prvotni smisao.
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u