Povratak na sadržaj

Potreba za seksualnim odgojem i obrazovanjem, vodstvom i potporom u hrvatskim odgojno-obrazovnim ustanovama

Vesna Najman Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3 jednopredmetni studij pedagogije, 1. godina diplomskog studija

Sažetak

Seksualna pedagogija znanstvena je disciplina koja se bavi intencionalnim seksualnim odgojem i obrazovanjem koje prelazi granice medicinskoga ili vjerskoga poimanja seksualnosti. Seksualni odgoj i obrazovanje potreban je na svim odgojno-obrazovnim razinama, od predškolske do srednjoškolske, s ciljem zdrave seksualne osviještenosti, socijalizacije i sprječavanja rizičnoga ponašanja. U Republici Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, seksualno obrazovanje sporna je tema iz mnogih razloga, no sustavnim obrazovanjem seksualnih pedagoga mogu se nadići dileme i s pedagoškoga stajališta poduprijeti taj aspekt razvoja djece i mladih kao nezaobilaznoga dijela razvoja osobnosti.

Ključne riječi

seksualna pedagogija, seksualni odgoj i obrazovanje, postmoderna, seksualne orijentacije, vjerska i medicinska očišta

Seksologija i teorije seksualnog obrazovanja

Seksologija je kao znanstvena disciplina nastala istraživanjima Alfreda Kinseyja 1948. godine, a 1960-ih postaje prosvjetiteljski pokret koji uključuje terapeutska i psihološka znanja o oslobađanju seksualnosti i seksualnoj inteligenciji. Seksualna pedagogija istražuje seksualnu socijalizaciju i intencionalne odgojne utjecaje na ljudsku seksualnost, a u povijesnome obliku postoji već mnogo ranije kao zabilježena pedagoška djelatnost. Seksualno-pedagoškom teorijom bavio se J. J. Rousseau, dok su sustavni spolni odgoj krajem 18. stoljeća uveli pedagozi filantropisti (Basedow, Salzmann, Campe). U to su vrijeme diktirane moralno-seksualne vrijednosti propagiranjem sprječavanja samozadovoljavanja te je provođen kršćansko-konzervativni pristup seksualnosti u odgojno-obrazovnome sustavu. Sigmund Freud je početkom 20-oga stoljeća tražio uzroke poremećaja ličnosti u seksualnome odgoju, za koji je vjerovao da utječe na razvitak ličnosti od ranoga djetinjstva. Promjene koje su u javno-političkome i društvenom diskursu dovele do pokreta seksualnoga osvještenja i oslobođenja u 60-ima, produbile su pedagoški diskurs o vrijednostima i usmjerenju seksualnoga odgoja i obrazovanja te njihovo nesuglasje i različitost uvjerenja i teorija, iako je sam pokret značio pomak društva prema demokratičnosti. Čak ni do danas teorije o ispravnome seksualnom odgoju i obrazovanju nisu ujednačene.

Pokušaji uvođenja seksualnoga odgoja u Hrvatskoj

Stavove o seksualnome obrazovanju, njegovim smjernicama i utemeljenostima iznijele su mnoge udruge, suprotstavljajući generalno ono isto pitanje liberalnoga ili vjerskoga odgoja.

U Hrvatskoj se prva inicijativa za uvođenje seksualnoga odgoja u škole pojavljuje krajem 1960-ih godina. Marijan Košiček 1965. godine izdaje prvi udžbenik seksualnoga odgoja, a odmah potom i priručnik za nastavnike, no eksperimentalni program koji je tada uveden u deset osnovnih škola nije zaživio. Pitanje tada spolnoga odgoja stavljeno je u drugi plan sve do početka 21. stoljeća kada se kao glavni razlog nesuglasica i njegova neuvođenja u obrazovne sustave navodi podijeljenost javnoga mnijenja na vjerski i liberalno orijentirane zagovornike seksualnog odgoja i obrazovanja u školama. Godine 2007. proveden je eksperimentalni zdravstveni program odgoja i obrazovanja udruge GROZD u osnovnim i srednjim školama. Cilj je te udruge, koju je 2006. osnovala skupina roditelja s djecom, između ostaloga, unaprjeđenje kvalitete odgoja djece. Program je uključivao znanja o ljudskoj spolnosti, no izazvao je oštre kritike nekatoličkoga dijela hrvatskoga stanovništva s obzirom na svoje vjerski utemeljene stavove vezane uz seksualnost, uz obrazloženje MZOŠ-a da zdravstveni odgoj kao takav u Hrvatskoj nije potreban, već ga se kroz kurikulum može integrirati u redovne nastavne predmete. Stavove o seksualnome obrazovanju, njegovim smjernicama i utemeljenostima iznijele su mnoge udruge, suprotstavljajući generalno ono isto pitanje liberalnoga ili vjerskoga odgoja. U vezi s provođenjem zdravstvenoga odgoja u srednjim školama, primjerice, nakon eksperimentalnoga programa udruge GROZD, nevladina organizacija Forum za slobodu odgoja predložila je integraciju njihova eksperimentalnoga programa seksualnoga odgoja u sklopu zdravstvenoga odgoja i obrazovanja koji je bio daleko liberalniji od prethodnoga. Njegov je cilj bio obrazovati nastavnike za provođenje programa nizom seminara. Upitna je ostala evaluacija programa za koju nisu dobili adekvatne indikatore vrijednosti, pa je evaluacija ostala neobavljen dio posla kao u konačnici i njihov projekt u cijelosti.

Ove je godine uz odgoj za demokratsko građanstvo namjera provesti i zdravstveno obrazovanje i odgoj. Koliki će udio u tome biti vođen pedagoškom teorijom i znanjima vidjet će i doživjeti buduće generacije, no podatak da bi seksualno obrazovanje bilo samo jedna od nastavnih jedinica zdravstvenoga obrazovanja ostavlja dojam da ono ne zaslužuje punu pozornost. Politika seksualnost gura isključivo u zdravstveno područje, dok je obrazovanje i odgoj seksualnosti u zapadnim zemljama Europe već odavno samostalan predmet i pitanje za sebe. S kojim ciljevima i orijentacijama onda valja krenuti?

Seksualni odgoj u postmodernome društvu zahtijeva promjene i sporazum

Uzimajući u obzir da je doba postmoderne donijelo pluralnost stavova, mišljenja i htijenja te da su razmišljanja o razvitku i implementaciji seksualnoga odgoja toliko različite, potrebno je prilikom osmišljavanja programa za seksualni odgoj u obzir uzeti sve što se danas pod pojmom seksualnosti smatra dijelom određenih kultura i društvenih skupina, bile one dominantne ili ne. U obzir, dakle, valja uzeti i medicinska i vjerska stajališta kao i stajališta LGBTIQ osoba. Samo bi obrazovanje trebalo obuhvatiti osnovne informacije o spolnosti, različitim aspektima ljudske seksualnosti, seksualnome identitetu, rodnim ulogama te spolnim i rodnim stereotipima i predrasudama.

Kada početi s seksualnim odgojem i obrazovanjem — primjer zapadnoeuropskih zemalja

Djeca već u predškolskoj dobi istražuju svoju spolnost, zanimaju se za svoj „nastanak“, svoje tijelo i za slična spolno i seksualno povezana pitanja. Seksualnost od vrlo rane dobi ima kod djece veliku ulogu (Sielert, 2008), pa stoga ne bi trebalo biti sporno uvođenje osnova o ljudskoj spolnosti već na predškolskoj razini odgojno-obrazovnoga sustava. UNESCO u svojemu dokumentu International technical guidance on sexuality education predlaže program za izradu kurikuluma za četiri razine, od kojih se prva odnosi na djecu od pet godina. (UNESCO, 2009). U Velikoj Britaniji su 1996. godine ujednačeni svi prijašnji zakoni o seksualnome obrazovanju, tako da su od tada elementi seksualnoga obrazovanja u nacionalnome kurikulumu obvezni za primarnu i sekundarnu razinu odgoja i obrazovanja. Kroz te se dvije odgojno-obrazovne razine obrađuju područja koja uključuju seksualno obrazovanje i obrazovanje o odnosima podijeljeno na četiri razine. Riječ je, dakle, o znanjima o anatomiji, pubertetu te biološkim aspektima seksualne reprodukcije i korištenja hormona za poboljšanje i kontrolu plodnosti. Informacije su o seksualno prenosivim infekcijama, HIV virusu i sidi obvezne, dok drugi elementi sadržaja koji se odnose na PSHE, tj. osobno, socijalno i zdravstveno obrazovanje nisu. Vladina je intencija uvesti dijelove programa koji za sada još nisu zastupljeni, a tiču se dijelova iz PSHE-a (FPA, 2011). U Danskoj je predmet seksualnoga odgoja i obrazovanja obvezan od 1970. godine. Na Islandu se seksualno obrazovanje provodi od prvoga do devetoga razreda, a u Nizozemskoj je ono integrirano kao obvezan dio kurikuluma na svim obrazovnim razinama. U Švedskoj je seksualno obrazovanje obvezan predmet od 1956. godine i započinje u dobi od sedam godina sa satnicom od u prosjeku 15 sati godišnje (broj sati varira od škole do škole) (Štulhofer, 2003.; prema Caron, 1998., Francoeur, 1997–2001). To su, dakle, zemlje u kojima je seksualni odgoj i obrazovanje zaseban predmet i čini obvezan dio kurikuluma.

Postavlja se pitanje zašto praviti tabu od fenomena seksualnosti koji je u svojoj osnovi prirodna i društvena kategorija i dio je života svih ljudskih bića. Uvođenje programa seksualnoga odgoja u škole, naravno, treba slijediti i poštovati dob i razvojne stupnjeve djece i mladeži i sukladno tome biti prilagođen (Sielert, 2008). No ono je nužno, kako vertikalno (od najranije mladosti prema punoljetnosti), tako i horizontalno (radi priznavanja svih relevantnih stavova i stajališta vezanih uz seksualnost). S medicinskoga su stajališta prevencija zaraznih bolesti, neželjenih trudnoća i abortusa, ali isto tako iz sociološkog očišta i prevencija seksualnoga nasilja i diskriminacije u prvome planu kada govorimo o informiranju mladih za odgovorno i zrelo seksualno ponašanje (UNESCO, 2009). Izazov je seksualnoga obrazovanja informirati djecu i mlade prije nego postanu seksualno aktivni, a takav stav podržava i međunarodna organizacija UNESCO (UNESCO, 2009).

Sporno pitanje

U okviru programa koji je u RH bio uveden 2007. godine, transverzalne su vrijednosti ljubav, uzdržljivost i vjernost (MZOS, 2007) bile dijelom programa za osnovne škole. To su vrijednosti koje podupiru čistoću ljubavnoga života, tj. uzdržavanje od spolnih odnosa i vjernost jednom partneru koji će po mogućnosti biti bračni partner u budućnosti. Svakodnevica i statistički podaci o broju razvedenih parova ne govore u prilog poticanju tih vrijednosti, već ih, upravo suprotno, dovode u pitanje. Adolescenti koji se neizbježno susreću s činjenicama, s lakoćom mogu odbaciti takva učenja i iskušati vlastiti put, zanemarujući naglasak na samosvladavanju koji odražava konzervativan stav katoličkih institucija. Zašto apstinencija nije dobra obrazovna strategija? Zato jer nije realistična, odnosno provediva, smatra seksolog prof.dr. Štulhofer1. Nije sporno da bi program svakako trebao sadržavati i vrijednosnu (duhovno-moralnu) komponentu seksualnoga obrazovanja, i to razvijajući u mladima svijest o razvoju vlastite osobnosti i odgovornoga ponašanja etičkim i moralnim komponentama i vrijednosnim usmjerenjima koja bi pomogla mladima izgraditi vlastiti seksualni identitet neovisan od vanjskih utjecaja i čimbenika. Religijski, odnosno duhovni aspekt seksualnoga odgoja u školama potreban je u toj mjeri da se mladim ljudima ukaže na svijest o higijeni seksualnoga ponašanja za vrijeme odrastanja, a i kasnije.

Budući da se u multivjerskim i multikulturnim društvima ne može predvidjeti koji su od vjerskih ili drugih stavova primjereni, a nemoguće ih je pretpostavljati, potrebno je sukladno ljudskim pravima, odnosno pravu na samoodređenje, dopustiti svakoj osobi izražavanje vlastitoga seksualnog identiteta sukladno vlastitoj vjeri i kulturi. To ne znači poistovjetiti priznavanje različitosti s moralnim odobravanjem i držanjem dobrim svega što se zbiva (Sielert, 2008), već uvažiti sve kulturno i vjerski utemeljene stavove koji su u skladu s očuvanjem ljudskih prava, a vode ispunjenju u stvaranju seksualnoga identiteta.

Različitost seksualnih orijentacija i ponašanja, vrijeme istraživanja i stvaranja stavova

Kada je riječ o seksualnosti mladih i njihovu seksualno usmjerenome ponašanju, potrebno je razumjeti vrijeme ispitivanja, ali isto tako i poticati shvaćanje o važnosti pojma vrijednosti i poštivanja suprotnoga spola. Isto je tako važno mlade ljude pripremiti na prihvaćanje emotivnih problema s kojima se mogu susretati u procesu stvaranja odnosa te im pomoći pri shvaćanju vlastite uloge i važnosti prijateljskoga okruženja i suživota s vršnjacima istoga i različitoga spola. Za vrijeme odrastanja, samospoznaje i izgradnje osobnosti mladi su često nesigurni pri prihvaćanju različitosti mišljenja i shvaćanju seksualnosti drugih. Programska tema „Kultura društvene komunikacije“ već spomenutoga eksperimentalnog programa udruge GROZD opisuje vrijednost uvođenja obrazovanja i odgoja u svrhu ostvarenja socijalne kompetentnosti (MZOS, 2007), no izostavljena je činjenica da će se mladi susretati i međusobno družiti i kao pripadnici mnogih nehomogenih skupina, na temelju čega je bitno razvijati toleranciju i poštivanje svake osobe bez obzira kojoj orijentaciji pripada. Osnove upoznavanja mladih s osobama nedominantne seksualne orijentacije, s ciljem senzibilizacije kroz različite radionice o homofobiji, nenasilju i toleranciji prema seksualnim manjinama, dijelom su programa kojega udruga LGBTIQ osoba namjerava provoditi u osnovnim i srednjim školama kako bi se osvijestila činjenica o postojanju seksualnih različitosti. Nedostatak informacija, navode iz LGBTIQ udruge u Zagrebu, glavni je razlog netrpeljivosti, nasilja i homofobije u društvu. Svaki adolescent bilo koje seksualne orijentacije ima pravo zadržati svoje dostojanstvo kao ljudsko biće. Poticanje razumijevanja za seksualnu različitost kroz školovanje bi trebalo isticati i u okviru odgoja za građansku i ljudsku toleranciju, te ne bi smjelo biti izostavljeno iz plana i programa sustava odgoja i obrazovanja unutar kurikuluma i kroz djelovanje zaposlenika obrazovnih institucija.

Seksualnim bi obrazovanjem u školama trebalo potaknuti osvještavanje mladih o postojanju i razumijevanju različitih seksualnih orijentacija i različitih stilova seksualnoga ponašanja. Adolescenti će svakako koristiti i mogućnosti alternativnih, neformalnih načina spoznavanja seksualnosti, bilo da je riječ o medijima, vršnjačkim skupinama ili roditeljima, no to ne bi trebao biti glavni izvor njihova upoznavanja sa seksualnošću. U kakvome god obliku seksualni odgoj i obrazovanje bilo integrirano u školske kurikulume, bitno je isticati važnost komunikacije i razvitaka ličnosti uz pomoć društva i bliskih osoba te posebno važnost pomoći i podrške onih koji su profesionalno osposobljeni za takva pitanja. Gdje su u Hrvatskoj seksualni pedagozi kada je seksualno obrazovanje još uvijek pitanje odnosa suprotstavljenih strana društva i ima li njihovo djelovanje budućnosti u tako raskoljenome i onemoćalome sustavu (barem što se seksualnoga obrazovanja tiče)?

Suradnja s roditeljima

Suradnja s roditeljima nužna je tijekom čitavoga školovanja. Prevencija se rizičnoga ponašanja (nezaštićeni odnosi, seksualno nasilje) ne može ostvariti ako se roditelji ili skrbnici ne mogu ili ne žele brinuti za seksualno ponašanje svoje djece. Iako su rezultati metaanaliza provedenih krajem 90-ih godina u Americi i Europi pokazali da sudjelovanje roditelja u programima seksualnoga odgoja i obrazovanja nema velik utjecaj na učinkovitost programa (Štulhofer, 2003), isključivanje faktora roditeljskoga utjecaja nije prihvatljivo kao ni prebacivanje čitave odgovornosti samo na njih. Povezivanje obiteljskoga i školskoga odgoja bilo je dijelom HNOS-a, a iskustvo u radu s učenicima u Hrvatskoj pokazalo je da su rezultati znatno bolji ako se paralelno radi i s roditeljima. Koliku će ulogu u novom programu igrati suradnja s roditeljima također je pitanje koje zahtijeva pažnju.

Seksualna pedagogija kao kolegij na Sveučilištima

Osim odgovornosti prema samome sebi, trebaju se istaknuti i steći osnove ponašajne odgovornosti i prema drugima, bilo u vezi i prijateljskome odnosu, kasnije braku ili drugoj vrsti partnerskoga suživota s ciljem poštivanja ljudskoga dostojanstva koje je jedan od statuta ljudskih prava.

Seksualna pedagogija kolegij je koji se u Hrvatskoj može odslušati i polagati samo na zagrebačkome Sveučilištu. Predavanja su zanimljiva i interaktivna, a iz njih se može izvući ono najvažnije o svrsi i načinu na koji bi se seksualni odgoj i obrazovanje u školama trebao konstruirati: 1. Bitno je da učenici steknu znanje koje će odgovoriti na sva pitanja vezana uz njihovu samosvojnost, inteligentno postupanje vlastitim tijelom i očuvanje vlastitoga integriteta. 2. Kako bi učenici razumjeli raznolikost i raznorodnost seksualnih identiteta i seksualnoga ponašanja, trebaju steći osnove seksualne socijalizacije u razdoblju koje je ključno u formiranju osobnosti, a to su pubertet i adolescencija. 3. Stjecanje rodnoga, spolnoga i seksualnoga identiteta traje do završetka kasne adolescencije. 4. Svaki odgajanik treba razumjeti da je prihvaćanje odgovornosti vezane uz vlastiti seksualni identitet, slobodu i neslobodu, nužno da bi se postigao ključan cilj seksualnoga odgoja, a to je seksualna zrelost. Osim odgovornosti prema samome sebi, trebaju se istaknuti i steći osnove ponašajne odgovornosti i prema drugima, bilo u vezi i prijateljskome odnosu, kasnije braku ili drugoj vrsti partnerskoga suživota s ciljem poštivanja ljudskoga dostojanstva koje je jedan od statuta ljudskih prava.

Zaključak

Postoji li nada da se u hrvatskome odgojno-obrazovnom sustavu počne provoditi seksualni odgoj i obrazovanje? Ključna je izlika pretrpanost kurikuluma koji je svoja vrata otvorio odgoju za demokratsko građanstvo koji se u obrazovni sustav uvodi od iduće školske godine, pa nema mjesta za uvođenje još jednoga predmeta. Ostaje problematično još i pitanje zdravstvenoga odgoja koji će, ako do toga uopće i dođe, sadržavati i elemente seksualnoga obrazovanja. No bilo kako bilo, važno je naglasiti nužnost uvođenja seksualnoga odgoja i obrazovanja, za početak u nekoj manjoj mjeri, na razini pružanja informacija početkom svake školske godine ili polugodišta uz vodstvo i stručno savjetovanje osoba pedagoškoga profila (specijaliziranih za seksualnu pedagogiju) kojih će, nadajmo se, u budućnosti biti sve više. Bolonjski sustav visokoškolskoga obrazovanja pruža mogućnost mobilnosti studenata i participacije na sveučilištima prema vlastitome odabiru. Budimo slobodni i učinimo korak naprijed za unaprjeđenje odgoja i obrazovanja u našoj zemlji.

Literatura

  1. Sielert, U. (2008), Uvod u seksualnu pedagogiju. Zagreb: Educa
  2. Štulhofer, A. (2003), Seksualna edukacija u školi: što je s Hrvatskom, Napredak 144(1), 40–52.
  3. MZOS, (2007) eksperimentalni programi zdravstvenog odgoja i obrazovanja u osnovnim i srednjim školama
  4. Forum za slobodu odgoja (2008), izvještaj o radu za 2008.
  5. International Technical Guidance on Sexuality Education. UNESCO, (2009). Dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0018/001832/183281e.pdf (24.5.2012.)
  6. Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. god, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
  7. GROZD (2007), Eksperimentalni program zdravstvenog odgoja i obrazovanja za trogodišnje srednje škole
  8. QueerZagreb (2012.), Edukacijski program ZAJEDNO! Protiv homofobije i nasilja u školama
  9. QueerZagreb (2012.), Izvještaj istraživanja o mišljenjima i stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama u Zagrebu

Fusnote

  1. ^ http://www.iskorak.hr/informirajse/rijec-strucnjaka/o-seksualnoj-edukaciji-u-skolama
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u