Povratak na sadržaj

Problematika jednoroditeljskih obitelji u suvremenom društvu

Barbara Krčmar Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3 jednopredmetni studij pedagogije, 2. godina diplomskog studija

Sažetak

U vrijeme brzih društvenih promjena, pluralizacije društva i društvenih prilika, obitelj također mijenja svoju ulogu i strukturu, prilagođavajući se na taj način društvu u kojem funkcionira. Sve manje ljudi sklapa brakove, prisutan je pad nataliteta i problemi neplodnosti, sve se više odgađa dob rađanja prvog djeteta, bilježi se povećanje broja rastavljenih brakova, dok istovremeno raste broj djece koja se rađaju izvan braka, a prisutna je i sve češća zaposlenost žene i majke. Sve te promjene utječu na obitelj. Tako i sliku obitelji koju čine majka, otac i biološka djeca sve više zamjenjuju slike obitelji s jednim roditeljem i djecom. Stavovi društva prema takvim obiteljima često su negativni, a nema razloga da to bude tako. Iako je odgoj djece u takvim obiteljima teži nego u dvoroditeljskim obiteljima, češće je za dobrobit djeteta važnija atmosfera i odnosi koji vladaju u obitelji nego njezina struktura. Svaka obitelj je posebna i ima svoje vlastite brige i strahove. S obzirom na to, baš kao što se obitelj prilagođava društvu i društvenim promjenama, tako se i društvo i cjelokupna zajednica moraju prilagođavati promjenama koje i ona sama doživljava.

Ključne riječi

transformacija društva, nove obiteljske strukture, jednoroditeljske obitelji, stavovi društva prema jednoroditeljskim obiteljima

Uvod

Stalne transformacije društva dovode do transformacije obitelji koja postupno mijenja sebe i svoje uloge te se prilagođava društvenim zahtjevima i potrebama (Ljubetić, 2006). Iako je obitelj tijekom razvoja društva prilično uspješno odolijevala različitim izazovima koji su se postavljali pred nju (gospodarski, politički, kulturni itd.), svaki od njih bio je novi ispit obiteljske prilagodljivosti, jer su trajno stavljani na kušnju struktura, vrijednosti i funkcije obitelji (Ljubetić, 2006). U današnje vrijeme zbiva se jedinstvena promjena u povijesti civilizacija: pojavilo se i izgrađuje se pluralističko društvo koje suočava brak i obitelj s posve novim izazovima (Valković, 1999). Suvremeni način života, promjene u hijerarhiji društvenih vrijednosti te u društvenom tretiranju obitelji donose velike i brze mijene u funkcioniranje obitelji, ali mijenjaju i njezinu strukturu (Berc, Ljubotina, Blažeka, 2003).

Struktura kućanstava postala je sve raznovrsnijom i odražava različite životne stilove i dublje promjene u zajednici i društvenim odnosima. Zato možemo reći da i širi društveni kontekst utječe na to kakve će posljedice na razvoj djece imati život u jednoroditeljskim, tj. dvoroditeljskim obiteljima (stavovi okoline, prevladavajuća ideologija, mjere obiteljske politike i slično) (Raboteg–Šarić, 2003).

Bez obzira na vremensko razdoblje, društveno uređenje i obiteljsku strukturu, obitelj je do danas zadržala neke od svojih temeljnih funkcija kao što su: reprodukcija, ekonomska sigurnost, socijalizacija, emocionalna podrška i održavanje urednih odnosa među svojim članovima (Valjan–Vukić, 2009). Ipak, unatoč tome što obitelji ima neke zajedničke karakteristike i funkcije, suvremenoj obitelji svakako je svojstvena raznolikost. Obitelj koju čine majka, otac i djeca najpoželjniji je okvir obiteljskog života koji svojom strukturom djetetu može pružiti optimalne uvjete za njegov psihofizički razvoj (Maleš, 1999). Međutim, prototip obitelji — zaposleni otac i majka kod kuće — sve se manje susreće. Usporedno s demografskim, socijalnim i ekonomskim promjenama koje utječu na obitelj, događa se i spomenuti proces pluralizacije obiteljskih prilika. Struktura kućanstava postala je sve raznovrsnijom i odražava različite životne stilove i dublje promjene u zajednici i društvenim odnosima. Zato možemo reći da i širi društveni kontekst utječe na to kakve će posljedice na razvoj djece imati život u jednoroditeljskim, tj. dvoroditeljskim obiteljima (stavovi okoline, prevladavajuća ideologija, mjere obiteljske politike i slično) (Raboteg–Šarić, 2003).

Nove strukture obitelji

Sve je više roditelja poglavito majki, koje biraju majčinstvo bez braka, ali i homoseksualnih brakova koji pokušavaju formirati obiteljsku zajednicu. Sve češći je i problem neplodnosti kod parova pa se mnogi odlučuju na posvajanje djece. Posebnu kategoriju predstavljaju one obitelji koje zbog prirode posla jednog od roditelja duži niz godina samo povremeno zajedno obitavaju i rjeđe neposredno komuniciraju. Nadalje, sve su učestalije rekonstituirane obitelji — novi brak nakon razvoda (Raboteg–Šarić, 2003), odnosno obitelji u kojima odrastaju djeca s jednim od bioloških roditelja te maćehom ili očuhom, ali često i s djecom koje maćeha ili očuh dovode u “novi brak” i/ili koje u tom braku dobivaju (Ljubetić, 2006). Sve prisutniji su i bračni partneri koji žive odvojeno, samačka kućanstva te kohabitacije (izvanbračne zajednice muškarca i žene sa ili bez djece).

Danas možemo govoriti o novoj strukturi obitelji koja je odraz otvorenosti, složenosti i različitosti naših trenutnih uvjeta života. Ta postmoderna obitelj je fleksibilnija, ali i osjetljivija na pritiske izvan nje same kojima je izložena (Elkind, 1995). Odnosno, od iznimne je važnosti kako i na koji način zajednica gleda na obitelj i na njenu novu strukturu te da li je prihvaća kao takvu.

Jednoroditeljske obitelji

Iako se obiteljska zajednica koju čine roditelji oba spola i djeca (biološka i/ili usvojena) smatra najpoželjnijim oblikom obiteljske zajednice potrebnom za zdrav i cjelovit razvoj djeteta, svjedoci smo porasta broja obitelji s jednim roditeljem (Ljubetić, 2006). Jednoroditeljske obitelji nisu jedinstvena sociološka kategorija stoga ih je vrlo teško definirati. Javljaju se kao alternativa nuklearnoj obitelji, koja je još uvijek brojčano najzastupljeniji, ali ne i jedini oblik uređenja obitelji (Grozdanić, 2000).

Prema strukturi, obitelj se obično dijeli na jednoroditeljsku (najčešća situacija je da djeca žive s majkom) i dvoroditeljsku (djeca žive s oba roditelja). Definicija samohranog roditelja (single parent, lone parent) dosta ovisi o tome što se podrazumijeva pod riječju „samohran“ — to može značiti sam, samostalan, usamljen, prepušten sam sebi, nevjenčan ili izvan stalne veze ili izrazi kao što su jedan roditelj, roditelj bez bračnog partnera, roditelj koji živi sam, itd. (Raboteg–Šarić, 2003). Samohrani roditelji „su, dakle, oni roditelji koji samostalno, bez drugog roditelja skrbe o djetetu“ (Raboteg–Šarić, 2003). U stručnoj literaturi se, uz izraz jednoroditeljska obitelj, kao sinonimi koriste različiti izrazi kao što su: napuštena ili nekompletna obitelj, deficijentna obitelj, razorena obitelj, krnja ili nepotpuna obitelj, itd. (Piorkovska–Petrović, 1990; prema Grozdanić, 2000).

U jednoroditeljskim obiteljima uglavnom majke vode kućanstvo te se uz njih često spominje i pojava tzv. feminizacije siromaštva — žene općenito imaju veću vjerojatnost od muškaraca da postanu siromašne u većini razvijenih zemalja. Uz feminizaciju siromaštva, primjećuje se i tendencija infantilizacije siromaštva, tj. porasta broja siromašne djece (Raboteg–Šarić, 2003).

U jednoroditeljskim obiteljima uglavnom majke vode kućanstvo te se uz njih često spominje i pojava tzv. feminizacije siromaštva — žene općenito imaju veću vjerojatnost od muškaraca da postanu siromašne u većini razvijenih zemalja. Uz feminizaciju siromaštva, primjećuje se i tendencija infantilizacije siromaštva, tj. porasta broja siromašne djece (Raboteg–Šarić, 2003). Razlog povećanja broja siromašnih žena i djece najčešće se vidi u porastu jednoroditeljskih obitelji. Rizik jednoroditeljskih obitelji od siromaštva iznadprosječan je u gotovo svim europskim zemljama, a stope siromaštva djece u jednoroditeljskim obiteljima četiri su puta veće od onih u dvoroditeljskim obiteljima (Šućur, 2001; prema Raboteg–Šarić, 2003).

Neki stručnjaci pretpostavljaju da je jednoroditeljska obitelj manje poticajna od dvoroditeljske. Istraživanja su pokazala da su djeca, odgajana odvojeno od jednog roditelja, bila manje uspješna u odrasloj dobi od djece koju su odgojila oba roditelja i da je većina problema rezultat nižih prihoda, smanjene uključenosti roditelja u odgoj djeteta te posljedica slabije povezanosti sa zajednicom (McLanahan i Sandefur, 1996). McKerny i Price (1994; prema Grozdanić, 2000) tvrde da su jednoroditeljske obitelji posebno ranjive i da od svih “alternativnih” obitelji imaju najveći rizik od disfunkcije — ekonomski napori, opterećenost ulogama, nedostatak podrške partnera, tenzija od donošenja odluka nasamo, zahtjevi da djeca prerano preuzimaju uloge i odgovornosti — sve je to potencijalno opasno i značajno povećava rizik od disfunkcije za ove obitelji. Ipak, njihova su istraživanja pokazala i kako razlike u razvojnim posljedicama između jednoroditeljskih obitelji i obitelji s oba roditelja nisu velike, te da svaka od njih ima jednak kapacitet biti ili zdrava ili disfunkcionalna.

Uzroci nastanka jednoroditeljskih obitelji

Jedan od razloga naglog porasta jednoroditeljskih obitelji jest sve veća stopa razvoda i odgađanje ponovne stalne veze nakon razvoda, a drugi je važan razlog taj što se sve više žena odlučuje odgajati djecu bez partnera (Raboteg–Šarić, 2003). Uzroci nastanka jednoroditeljskih obitelji su višestruki (Grozdanić, 2000): smrt, razvod braka, napuštanje obitelji od strane jednog roditelja, izvanbračno rođenje, a u novije vrijeme tu se svrstavaju i obitelji u kojima jedan partner živi dislocirano od obitelji iz bilo kojih razloga (bolest, posao, izdržavanje zatvorske kazne i sl.), pa takve obitelji također zovemo obitelji samohranih roditelja. Ovakva obitelj je samohrana prema kriteriju emocionalne podrške i količine odgovornosti u odgoju djeteta koju jedan roditelj preuzima na sebe (Raboteg–Šarić, 2003). Svaka od ovih kategorija ima zajedničke probleme i poteškoće, ali i specifičnosti. Istraživanja su pokazala da je odgovor, odnos i stav društva prema jednoroditeljskim obiteljima različit ovisno o tome jesu li nastale razvodom, smrću, izvanbračnim rođenjem itd. (Hetherington, 1972; prema Grozdanić, 2000).

Stavovi prema jednoroditeljskim obiteljima

Song (1996; prema Raboteg–Šarić, 2003) opisuje promjene shvaćanja samohranog roditeljstva u Velikoj Britaniji. Samohrane majke se u društvu često diferencira s obzirom na to kako su postale samohrane, a s tim u vezi počinju se javljati i pitanja moralnosti, tj. pitanja o tome u kolikoj mjeri imaju pravo na pomoć države, tj. koliko „zaslužuju“ pomoć. Rijetko se objektivno sagledava bilo kakav potencijalno pozitivan aspekt samohranog roditeljstva za društvo ili obitelj, već se samohrane majke često tretiraju kao društveni i moralni problem. Udovice su, kako u prošlosti tako i danas, češće tretirane kao „najzaslužnija“ skupina, jer su bez svoje krivnje ostale bez supruga. Slijedeće u hijerarhiji „zaslužnosti“ su razvedene ili ostavljene majke. Najmanje zaslužnom skupinom su nikad udane majke koje se tradicijski drže više moralno neodgovornima. Često je i pružanje društvene pomoći u skladu s ovakvim stereotipnim stajalištima.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća položaj izvanbračne djece bio je strašan. Ona su u zakonu tretirana kao niža klasa građana, a bila su i jako stigmatizirana u društvu. Jendnoroditeljske obitelji odstupale su od normi i smatrane su „nepotpunim“ obiteljima. Zanimljivo je da su slični termini (npr. „obitelji bez oca“), iako stigmatizirajući, izazivali i veću sućut u društvu, a ne samo osudu (Raboteg–Šarić, 2003). U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, isticanje siromaštva kao glavnog „društvenog problema“ ublažilo je jaz između jednoroditeljskih i dvoroditeljskih obitelji i omogućilo uravnoteženiju sliku o jednoroditeljskim obiteljima. Te se obitelji uglavnom opisivalo kao obitelji koje imaju manje resursa u odnosu prema dvoroditeljskim obiteljima (Raboteg–Šarić, 2003).

Ove promjene u stavovima prema jednoroditeljskim obiteljima odvijale su se usporedo s demografskim promjenama i promjenama u društvenim stavovima prema različitim oblicima obitelji. Sve veći broj razvoda brakova doveo je do rekonceptualizacije samohranog roditeljstva kao problema siromaštva i obiteljske nestabilnosti. Taj se događaj vidio kao događaj koji nije planiran, odnosno kao događaj koji se mogao dogoditi svakome (Raboteg–Šarić, 2003). Tako je došlo i do većeg, iako ne potpunog, prihvaćanja samohranih majki, uključujući i nikad udanih, jer su sve više zadržavale djecu. Došlo je i do promjene stavova prema ženama općenito te se dilema je li bolje biti kod kuće i skrbiti o djetetu ili raditi više nije odnosila samo na majke, već na oba roditelja Tek je kasnije prepoznato da je potrebno majke na neki način poticati da se uključe u svijet rada i to najbolje time što će im se omogućiti dobra skrb o djeci (Raboteg–Šarić, 2003). Razlikovanje različitih podskupina samohranih majki ima potencijalnu opasnost stigmatizacije pojedinih skupina. Stoga je bolje koristiti termin „jednoroditeljske obitelji“ koji je vrijednosno neutralan, jer ističe ono što je zajedničko samohranim roditeljima (Raboteg–Šarić, 2003), a to je činjenica da jedan roditelj sam odgaja.

(Ne) razumijevanje okoline ne utječe samo na ponašanje drugih osoba u društvu prema samohranim roditeljima nego i na sposobnost roditelja da se suočavaju sa svakodnevnim izazovima samohranog roditeljstva, kao i na njihove stavove i osobni doživljaj samohranog roditeljstva (Raboteg–Šarić, 2003). Kakvi su stavovi društva prema samohranim roditeljima? Kakvi su stavovi društva prema djeci koja dolaze iz različitih obiteljskih struktura? Na ta pitanja je potrebno odgovoriti kako bismo vidjeli i znali kako okolina i društvo razmišljaju o različitim obiteljskim strukturama.

Kada govorimo o stavovima prema različitim oblicima obitelji s obzirom na posljedice na odgoj i razvoj djeteta, već je naznačeno da je i stručnjacima teško jednoznačno odrediti kakve su posljedice života u jednoroditeljskim obiteljima na razvoj djece. Najviše su se istraživale posljedice razvoda roditelja na dječji razvoj, manje se istraživao odgoj i razvoj djece rođene izvan braka ili djece koja žive u obiteljima neoženjenih roditelja. U državama u kojima je više rekonstituiranih obitelji, tj. obitelji formiranih nakon što se roditelj s kojim dijete živi ponovno oženi, provodila su se istraživanja u kojima se ispitivala prilagodba djece na novu obitelj (Raboteg–Šarić, 2003). U Hrvatskoj, općenito, ima jako malo istraživanja o obitelji ili o utjecaju odrastanja u različitim tipovima obitelji, a poseban je problem i taj što se takva istraživanja ne provode na reprezentativnim nacionalnim uzorcima (Raboteg–Šarić, 2003). Život obitelji odvija se u širem društvenom kontekstu te je bolja ili lošija prilagodba roditelja i djece povezana sa stavovima prema jednoroditeljskim obiteljima i spremnosti okoline da im pruži podršku (Raboteg–Šarić, 2003).

Obitelji je lakše razlikovati prema njihovoj strukturi, ali s obzirom na kvalitetu obiteljskih odnosa svaka obitelj je posebna. Zato bi čvrsta uvjerenost u tvrdnju da život u jednoroditeljskim obiteljima nužno nepovoljno utječe na dječji razvoj značila i svojevrsnu stigmatizaciju djece, a može rezultirati i njihovim shvaćanjem da su predodređena za neuspjeh (Raboteg–Šarić, 2003). Mnoga djeca koja su živjela u teškim uvjetima postala su uspješni odrasli ljudi i izbjegavala rizike neprilagođena ponašanja. Usto, djeca nisu samo pasivni primatelji utjecaja iz okoline već su ona sama akteri vlastitog razvoja te svojom osobnošću i temperamentom djeluju na roditelje i na ostale važne osobe u njihovu životu (Raboteg–Šarić, 2003). Nikako se, naravno, ne smiju zanemariti loši uvjeti života i siromaštvo, a bilo bi isto tako potpuno neopravdano omalovažavati činjenicu da djeca doista jako trpe zbog toga što im nedostaje drugi roditelj i zbog promjena u ponašanju roditelja ili loših odnosa između roditelja (Raboteg–Šarić, 2003). Svakako je potrebno naglasiti da postoje velike razlike u odnosima među roditeljima kao i u odnosima između roditelja i djece, kako u obiteljima samohranih roditelja, tako i u obiteljima u kojima oba roditelja žive s djecom (Raboteg–Šarić, 2003).

Posljedice života u jednoroditeljskim obiteljima nisu tako jednoznačne kao što se možda na prvi pogled čini, a te se obitelji i međusobno znatno razlikuju. Sami roditelji smatraju da najviše negativnih posljedica na djecu ima razvod i rastavljeno življenje roditelja koji se više ne slažu, zatim život s jednim roditeljem u obitelji nevjenčanih roditelja, a najmanje negativnih posljedica ima život djece koja su zbog smrti izgubila drugog roditelja i žive samo s jednim roditeljem (Raboteg–Šarić, 2003). Ipak, potrebno je naglasiti da je životna situacija gledana „iznutra“ uvijek složenija i ovisna o specifičnom iskustvu osobe, dok su vanjski promatrači skloniji davanju stereotipnijih mišljenja, u skladu s prevladavajućim mišljenjem većine. Međutim, jedna od najvećih briga samohranih roditelja je nesigurnost s obzirom na to što će biti s njihovom djecom u životu i kakve će posljedice njihova životna situacija imati na razvoj djece (Raboteg–Šarić, 2003).

Prema osobnom iskustvu samohranih roditelja, stavovi okoline općenito su više pozitivni prema njihovoj djeci nego prema roditeljima. I u jednom i u drugom slučaju najpozitivnije stavove pokazuju osobe koje su bliske samohranim roditeljima: roditelji i uža rodbina, prijatelji, kolege na poslu te druga djeca s kojom djeca samohranih roditelja dolaze u kontakt (Raboteg–Šarić, 2003).

Struktura obitelji je obilježje koje ima potencijal za stvaranje stereotipa i za etiketiranje osoba (npr. nevjenčana majka, samohrani otac) (Raboteg–Šarić i Pećnik, 2010). Ganong i suradnici (1990; prema Raboteg–Šarić i Pećnik, 2010) proveli su istraživanja stereotipa povezanih s obiteljskom strukturom. Ustanovljeno je da se, u odnosu na druge, osobe za koje se smatralo da dolaze iz nuklearne obitelji (odrasli u braku, djeca iz dvoroditeljskih obitelji) procjenjuju pozitivnije nego osobe za koje se smatralo da dolaze iz drugih oblika obitelji (odrasli koji nisu u braku, djeca iz jednoroditeljskih obitelji). Temeljem literature osamdesetih godina prošlog stoljeća, ovi autori tvrde da je nuklearna obitelj stereotipizirana kao funkcionalna i »normalna«, dok su svi drugi obiteljski oblici stereotipizirani kao disfunkcionalni. Posebno je slika majčinstva puno pozitivnija (tzv. »ružičasta«) u kontekstu tradicionalne nuklearne obitelji nego u drugim kontekstima. Stereotip o razvedenim majkama obojan je njihovim percipiranim neuspjehom u području bračnog i obiteljskog života, dok se nevjenčane majke vidi devijantnima, koje teško udovoljavaju zahtjevima roditeljstva, obiteljskih odnosa i života uopće (Ganong i Coleman, 1995; prema Raboteg–Šarić i Pećnik, 2010). Novija istraživanja također nalaze nepovoljnije prosudbe osoba iz nekonvencionalnih obiteljskih zajednica. Primjerice, nikad vjenčani i rastavljeni roditelji opisani su kao da u većoj mjeri od roditelja u braku imaju loše obiteljske odnose i slabe roditeljske vještine te kao neodgovorni, sebični i nestrpljivi (Bennett i Jamieson, 1999; prema Raboteg–Šarić i Pećnik, 2010).

Zaključak

Današnje je suvremeno društvo, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, novi izazov za obitelji. No, obitelj će, a s njom i njene vitalne funkcije, vrlo vjerojatno opstati, baš kao što joj je to uspjelo i svih ovih stoljeća. Ipak, potrebno je znati da se i hrvatska obitelj ipak polako transformira u strukturalnom pogledu (smanjena stopa fertiliteta, opadanje broja sklopljenih brakova, rast broja obitelji s jednim roditeljem, povećanje dobi pri sklapanju braka itd.) te je moguće očekivati kako će se s poboljšanjem gospodarskih i društvenih prilika u Hrvatskoj obiteljska struktura još više pluralizirati (Ljubetić, 2006). Suvremena društvena stvarnost u svijetu i kod nas predstavlja novi izazov strukturi i funkcioniranju obitelji, a posebice stilu života, obiteljskim vrijednostima, kvaliteti obiteljskih odnosa itd. (Ljubetić, 2006).

Broj jednoroditeljskih obitelji u Hrvatskoj raste, a na društvu i zajednici, ali u prvom redu na svakome od nas pojedinačno, leži obaveza da budemo otvoreni za promjene, da ih prihvaćamo kao takve i smanjimo vlastite predrasude prema novim i drugačijim obiteljksim strukturama. Može nam se činiti da obitelj svoju zadaću (pripremanje svojih članova za život u širem društvenom okruženju) danas ne radi toliko dobro kao što je to bilo nekad, ali to nema puno veze s raspadom obitelji, već više s brzim društvenim promjenama. Ukoliko cjelokupna zajednica ne podržava sve te promjene, „netradicionalne“ obitelji će mnogo teže izvršavati svoju primarnu zadaću.

Literatura

  1. Berc, G.; Ljubotina, D.; i Blažeka, S. (2009) Struktura obitelji i životni uvjeti obitelji u selu i u gradu. Sociologija i prostor [online], 42 (1/2). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=53313 (9.5.2012.)
  2. Čikeš, J., ur. (1999) Obitelj u suvremenom društvu. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
  3. Elkind, D. (1995) Ties That Stress: The New Family Imbalance. London: Harvard University Press.
  4. Grozdanić, S. (2000) Jednoroditeljske obitelji prema uzrocima njihova nastanka. Ljetopis socijalnog rada [online], 7 (2). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=6185, (9.5.2012.)
  5. Ljubetić, M. (2006) Obitelj u povijesnom i suvremenom kontekstu [Internet]. Dostupno na: http://www.ffst.hr/dokumenti/izdavastvo/predavanja/Ljubetic_022006.pdf, (3.5.2012.)
  6. McLanahan, S. i Sandefur, G. (1996) Growing up with a single parent: what hurts, what helps. Drugo izdanje. London. Harvard University Press.
  7. Raboteg–Šarić, Z., Pećnik, N. i Josipović, V. (2003) Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
  8. Valković, M. (1999) Društveni utjecaji na brak i obitelj. Bogoslovska smotra [online], 69(23). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=49965, (9.5.2012.)
  9. Valjan–Vukić, V. (2009) Obitelj i škola — temeljni čimbenici socijalizacije. Magistra Iadertina [online], 4 (4). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=78141, (9.5.2012.)
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u