Povratak na sadržaj

Seksualni odgoj u hrvatskim školama — seksualna revolucija ili kulturalna evolucija?

Lidija Petrović Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3 jednopredmetni studij pedagogije, 1. godina diplomskoga studija

Sažetak

U ovome se radu raspravlja o seksualnom odgoju kao kontroverzi suvremene pedagogije, ali i kontroverzi koja svakodnevno i intenzivno zaokuplja javnu, političku i religijsku sferu. U hrvatskim uvjetima ideja seksualnoga odgoja u redovitim školama relativno je nova, no u razvijenim zemljama Zapada nastava seksualnoga odgoja uspješno se provodi već desetcima godina. I dok zemlje Zapada poput Nizozemske i Belgije, zahvaljujući sustavnom seksualnom odgoju integriranome na svim razinama školskoga sustava bilježe najniže stope maloljetničkih trudnoća, abortusa, homofobnih ekscesa i rodne diskriminacije, Hrvatska se i dalje bori s političkim i religijskim dogmama koje svjesno priječe pravo djece na seksualno obrazovanje. Pojedinačni i povremeni programi koji su se do sada provodili u hrvatskim školama nisu pokazali značajnije rezultate. Potrebno je konačno postići konsenzus roditelja, civilnih udruga, religijskih krugova i politike te uvesti sustavan seksualni odgoj koji će kod djece razvijati osjećaje i vrijednosti za zdravo i odgovorno sudjelovanje u današnjem pluralnom društvu. Upravo pedagogija mora biti ta koja će svojim znanstvenim podatcima stati na kraj beskrajnim raspravama koje priječe uvođenje seksualnoga odgoja u hrvatske škole.

Ključne riječi

civilne udruge, moral, religijski krugovi, seksualni odgoj, seksualna pedagogija

Uvod

U Hrvatskoj već duži niz godina traju žustre rasprave oko ideje i prakse seksualnoga odgoja, ali je nakon svih tih pregovora sa sigurnošću utvrđeno samo jedno — seksualni odgoj pošto-poto mora biti uveden u naše škole. Nakon javnoga obznanjivanja te očite, neizbježne i prekasno zamijećene činjenice, pregovori, dogovori i prepirke nastavljaju se i do današnjih dana bez većih pomaka u području programa, satnice te osposobljavanja i pripreme učitelja. Za to vrijeme naši udžbenici biologije za osmi razred osnovne škole i treći razred srednje škole dobivaju međunarodne ukore Europskoga odbora za socijalna prava zbog homofobnih izjava ("Mnoge su osobe sklone seksualnim odnosima istog spola. Smatra se da su za to najodgovorniji roditelji koji svojim nepravilnostima u obiteljskim odnosima ometaju pravilan razvoj spolnosti u svoje djece."); godišnje se rađa 10 762 djece koje su rodile maloljetne majke (od toga 48 djece koje su rodile majke mlađe od 14 godina)1 te se i dalje svi crvene pri samom spomenu seksualnosti (kao profesorica latinskoga jezika u jednoj srednjoj školi kada je na latinskome morala reći broj šest (sex)).

I dok kod nas kršćanski aktivisti javnim prosvjedima brane ugled vjeroučiteljice koja je djecu podučavala da je homoseksualnost bolest, diljem Europe i svijeta učenici osnovnih i srednjih škola već se godinama upoznaju sa suvremenim definicijama s područja spolnosti, seksualnosti i rodne ravnopravnosti te s osjećajima i odgovornostima koje su neizostavan dio međuljudskih, društvenih i obiteljskih odnosa. U tim programima naglasak nije samo na mehaničkom sprječavanju AIDS-a, maloljetničkih trudnoća i abortusa, već na razvijanju i usvajanju emocionalnih, duhovnih i moralnih vrijednosti koje bi trebale preventivno djelovati na sva mladenačka rizična seksualna ponašanja.

U aktualnom hrvatskom društvu teme poput homoseksualnosti, rodne ravnopravnosti, pa čak i seksualnosti općenito, još su uvijek običan tabu. To je poražavajuća spoznaja.

Za razliku od tih razvijenih zemalja Zapada u kojima je seksualno obrazovanje sastavni dio kurikuluma već više od pola stoljeća, Hrvatska, kao i većina ostalih postkomunističkih zemalja (što je najočitije na primjeru Rusije), i dalje ima suviše fundamentalnih problema s ponovnom afirmacijom religije i agresivnim nacionalizmom da bi nešto poput seksualnoga odgoja zaživjelo bez poteškoća i opiranja. U aktualnom hrvatskom društvu teme poput homoseksualnosti, rodne ravnopravnosti, pa čak i seksualnosti općenito, još su uvijek običan tabu. To je poražavajuća spoznaja. Neophodno sustavno i institucionalizirano seksualno obrazovanje još uvijek nije ostvareno u školama, a zahtjevna uloga seksualnoga prosvjećivanja ostaje prepuštena roditeljama koji takve razgovore uglavnom izbjegavaju zbog srama ili neznanja. Glavnu ulogu u seksualnoj socijalizaciji stoga preuzimaju vršnjaci i/ili mediji, a informacije dobivene tim putem uglavnom su nepotpune, pogrešne i pune zabrinjavajućih predrasuda. Iz tih razloga mladi danas vrlo konfuzno ulaze u seksualne odnose. Stoga značajnije pomake ne možemo očekivati sve dok se ne dogodi promjena na sustavnoj razini, uvođenjem programa seksualnoga obrazovanja koji nije uvjetovan političkim i/ili religijskim dogmama, a usmjeren je k obrazovanju (seksualno) slobodnih osoba2. Pojedinačni i povremeni programi puke edukacije koji se provode u školama jednostavno nisu dovoljni da bi se nešto primijenilo i unaprijedilo.

Kvalitetni zapadni modeli3

Seksualni odgoj u nekim zemljama Zapada, primjerice u Danskoj, postoji još od 1970. godine, a u Švedskoj čak od 1956. godine. U Nizozemskoj i Belgiji integriran je u cjelokupni školski program te obavezan i prisutan na svim razinama školovanja.

Seksualni odgoj u nekim zemljama Zapada, primjerice u Danskoj, postoji još od 1970. godine, a u Švedskoj čak od 1956. godine. U Nizozemskoj i Belgiji integriran je u cjelokupni školski program te obavezan i prisutan na svim razinama školovanja. S obzirom na tamošnji decentralizirani sustav upravljanja, o izboru konkretnoga programa seksualnog odgoja u potpunosti odlučuje lokalna samouprava. Mahom sve flamanske srednje škole još od 70-ih godina prošloga stoljeća provode opsežan seksualni odgoj kao zaseban predmet, dok ga većina osnovnih škola provodi u okviru nastave biologije, ali puno ranije i detaljnije nego što je to slučaj u Hrvatskoj (gdje se tek u udžbenicima biologije za sedmi razred na pola stranice govori o čovjekovim reproduktivnim organima). Od 2011. godine flamanska djeca pohađaju unaprijeđeni seksualni odgoj prilagođen dobi djece koji uključuje rasprave o seksualnoj raznolikosti i različitostima među ljudima općenito. Dakako, roditelji zadržavaju pravo da ne šalju svoju djecu na nastavu seksualnoga odgoja ukoliko nisu zadovoljni sadržajem predavanja, no to gotovo nikada nije slučaj.

Cjelokupan sustav školovanja i centara za reproduktivno zdravlje djeci, učiteljima, ali i roditeljima omogućuje otvoreni dijalog i prihvaćanje te ono najvažnije — ne osuđuje, nego podupire! Svemu tome svjedoči i podatak o najnižoj stopi maloljetničkih trudnoća u Nizozemskoj i Belgiji, što je rezultiralo uzimanjem tih dviju zemalja kao kvalitetnoga modela za ostale, manje uspješne zemlje po pitanju seksualnoga odgoja u školama. Sveukupno društveno okruženje Belgije i Nizozemske u potpunosti je liberalno i tolerantno prema seksualnosti i njezinim najrazličitijim pojavnim oblicima. No u Nizozemskoj i Belgiji takva je situacija moguća zbog malog utjecaja koje religijski, naročito katolički krugovi, imaju na politiku (a još manje na obrazovanje).

Seksualni odgoj — kontroverza suvremene pedagogije

Iako se seksualnoj pedagogiji tek u posljednje vrijeme počelo pridavati više pažnje, to nipošto ne znači da je ona nova, još zelena i nedovoljno razvijena disciplina. Nedostatak znanja i neodgovarajući teorijski okvir nikako nisu uzrok postojećih problema i nesuglasica oko uvođenja seksualnoga odgoja u škole. Seksualna pedagogija kao znanstvena disciplina već dugo vremena ima značajno mjesto u okviru pedagogijske znanosti, iako je kao sveučilišni (izborni) kolegij uspostavljena tek nedavno i to samo na Odsjeku za pedagogiju na zagrebačkom Sveučilištu. Također, osnovne postavke seksualne pedagogije ukomponirane su i u Nacionalni okvirni kurikulum koji, osim podrazumijevajućeg usvajanja znanja i zahtjeva sadrži i usvajanje odgojno-obrazovnih i moralnih vrijednosti poput solidarnosti, identiteta i odgovornosti. Stoga nipošto ne možemo reći kako znanstveni, teorijski i pedagogijski okviri ne postoje, već samo da je njihova realizacija, barem u hrvatskim uvjetima, upitna. Iako se pitanje seksualnosti u akademskim okvirima najčešće prepušta isključivo sociolozima (u tom je području najistaknutiji profesor dr. sc. Aleksandar Štulhofer — predstojnik katedre za seksologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu), u slučaju uvođenja seksualnoga odgoja u naše škole to nipošto ne bi smio biti slučaj — pedagozi tu moraju zauzeti značajno mjesto.

Još 2009. godine Ministarstvo obrazovanja Republike Hrvatske primilo je UNESCO-v Međunarodni naputak za seksualni odgoj koji je uzburkao strasti većine konzervativno-religijskih skupina, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu (naročito u SAD-u). Kako to i inače biva, cjelokupna je pažnja skrenuta na nekolicinu spornih područja koja su okarakterizirana kao suviše eksplicitna za djecu (rasprave o homoseksualnosti, masturbaciji i abortusu), dok su sve one pozitivne strane toga dokumenta ostavljene po strani. Osim što su njegovi glavni ciljevi već standardna nastojanja za smanjivanjem broja oboljelih od AIDS-a, zaraženih HIV-om i smanjivanje neželjenih trudnoća i abortusa, dokument preporučuje i podučavanje o emocionalnoj i moralnoj strani seksualnosti kroz šest osnovnih područja — veze; vrijednosti, stavovi i komunikacijske vještine; kultura, društvo i zakoni; ljudski razvoj; seksualno ponašanje; seksualno i reproduktivno zdravlje. Tako, primjerice, pod područjem Veze objašnjava da djecu treba podučiti i osnovnim pojmovima ljudskih veza i odnosa koji se smatraju samorazumljivima, kao što su — obitelj, prijateljstvo, ljubav i romantična veza, zatim tolerancija i poštovanje, ozbiljna veza, brak i roditeljstvo (UNESCO International Technical Guidance on Sexuality Education, 2009). Nažalost, agresivna je manjina ponovno bila glasnija. S obzirom da UNESCO-v dokument djeluje isključivo na razini preporuke, a ne obaveze, u većini zemalja (pa tako i u Hrvatskoj) u konačnici nije usvojen niti primjereno testiran u praksi.

Tijekom 70-ih godina program seksualnoga odgoja bio je u planu i bivše SFR Jugoslavije, no njegova realizacija nije uspjela. Svima nam je poznato i kako je okončao posljednji pokušaj uvođenja seksualnoga odgoja u škole iz 2008. godine, poznatiji kao slučaj GROZD (apstinencijski pristup) — Forum za slobodu odgoja (cjeloviti pristup) (Modrić i sur., 2011). Zanimlijvo je napomenuti i kako je tvrtka Bayer HealthCare 2010. godine u Hrvatskoj provela istraživanje na uzorku od 1000 žena u dobi između 18 i 35 godina, dokazavši da čak 82% ispitanica čvrsto stoji kod stava da je seksualni odgoj prijeko potrebno uvesti u škole. Osim toga, prvi udžbenik seksualnoga odgoja u Hrvatskoj napisan je čak 1965. godine, no u hrvatske škole nikada nije uveden kao sastavni dio obrazovnoga programa.

Tek je od ove školske godine (2012./2013.) seksualni odgoj konačno uveden u naše osnovne i srednje škole kao dio opširnijega zdravstvenog odgoja, a provodi se u sklopu postojećih programa prirode i društva, biologije, tjelesne i zdravstvene kulture i psihologije te u sklopu satova razredne zajednice. Sadržaje i teme koje se odnose na toleranciju prema seksualnim manjinama učenicima će prvenstveno predavati stručni suradnici u školama (psiholozi i pedagozi) koji su kroz svoje inicijalno obrazovanje i kroz stručna usavršavanja stekli kompetencije i potrebna znanja da mogu podučavati o tim temama4. Uvođenje zdravstvenoga odgoja, nažalost, nije označilo završetak rasprava o etici seksualnoga odgoja, već je učinilo upravo suprotno — još više uzburkalo postojeće napetosti.

"A što će drugi reći...?"

Osnovno pitanje oko kojega spore religijski krugovi i određene civilne udruge pitanje je morala. Dakle, kada se odvijaju javne rasprave oko problema uvođenja seksualnoga odgoja u naše škole, prvo što se istakne je pitanje morala, odnosno, njegova izostanka. Smatra se kako jedna strana posjeduje moral, dok ga je druga strana u potpunosti odbacila. Tako je u društvenoj realnosti Hrvatske pravo na moral rezervirano isključivo za religiju te niti jedan drugi moralni autoritet, nažalost, ne može parirati onom religijskom. U tim razmjericama između moralnoga kršćanskog kruga i nemoralnoga civilnog kruga, pedagogija kao znanost ostala je gotovo bespomoćna, čak i u svojoj domeni djelovanja — seksualnom odgoju. Nedavnom najavom ministra Jovanovića o konačnom uvođenju seksualnoga odgoja u škole (u obliku širega, zdravstvenog odgoja), ta rupa bez dna se ponovno otvorila. U javnim raspravama prvi optužuju druge za kršćanofobiju i amoralnost, drugi prve za konzervativnost i svjesno nanošenje štete djeci, dok pedagogija sa svojim znanstvenim činjenicama nema nikakvo pravo glasa.

Konzervativno-religijski krugovi (točnije 36 udruga od kojih je velika većina katoličkih) u svojim se argumentacijama uglavnom pozivaju na naivnu i u potpunosti aseksualnu dječju prirodu koju ne treba opterećivati temama rezerviranim za odrasle. To, naravno, nije u skladu sa suvremenim znanstvenim saznanjima s područja dječje seksualnosti koje iznose činjenice o postojanju seksualnoga nagona i kod tek rođene djece. Ističu kako je radikalnom emancipacijom seksualnosti suviše banalizirano pitanje roda i spola, što je moralno nedopustivo. Najčešći su kamen međusobnoga spoticanja istospolna ljubav, masturbiranje i abortus, a u nekim slučajevima i pravo na rodni identitet.

Religijski krugovi, osim navedenoga, smatraju kako ljudi u Hrvatskoj još uvijek u potpunosti tradicionalno i patrijarhalno odgajaju svoju djecu bez obzira jesu li vjernici ili ne te da su stoga bilo kakvi pokušaji nametanja radikalnih programa negiranje prava roditelja, ali i djece te sustavno zatomljavanje osnovnih obiteljskih vrijednosti. Jednako tako, i postojanje jedinstvenoga, uniformiranog programa seksualnoga obrazovanja za svu djecu (katoličku i onu nekatoličku), negira pluralnost svjetonazora. Napominju kako takvo postupanje vodi davno napuštenom znanstvenom marksizmu u kojemu je samo jedna znanstvena misao bila valjana i općeprihvaćena. Stoga religijski krugovi kao konačno rješenje svih problema predlažu postojanje dualnoga seksulanog odgoja u školama — onog za vjernike i onog za nevjernike. To je, vjerujem da ćemo se kao pedagozi svi jednoglasno složiti, nedopustivo. Sve navedeno ukazuje na zaključak da religijski krugovi gaje veliki strah da bi predloženi liberalniji način seksualnoga odgoja i obrazovanja koji zagovara civilno društvo, degradirao ljudsku seksualnost na puki objekt uživanja, zabave i sveopće neodgovornosti, ali i uništio tisućljetne institucije braka i obitelji (Matulić, 2008). No, je li taj strah opravdan?

Dakle, civilne su udruge izložene optužbama da svojim seksualnim odgojem samo potiču i podupiru mlade na ranije i slobodnije stupanje u spolne odnose. Seksulani odgoj u očima religijskih krugova samo je neka vrsta Kama Sutre ili seksualne revolucije 60-ih na kojoj se djeci podijele prezervativi te ih se mirne duše i bez imalo odgovornosti pošalje u svijet da čine što žele. Za sve moralne propuste i neodgovornosti mladih tu su sigurnosni izlazi poput kontracepcijskih pilula i abortusa. No, provedena istraživanja jednoglasno osporavaju tvrdnje da seksualni odgoj potiče seksualnu aktivnost adolescenata (Štulhofer, 2003). Dakle, to je u potpunosti pogrešno tumačenje suvremenih stremljenja na području seksualnoga odgoja koje je naprosto nedopustivu za državu kalibra Hrvatske — državu koja stremi uključivanju u zapadnoeuropsko suvremeno društvo. Ta je zapadna zajednica po pitanju ljudskih i građanskih prava već debelo zakoračila u 21. stoljeće i u školama svoju djecu podučava znanstvenim činjenicama bez većega podilaženja političkim, a naročito religijskim dogmama (što smo mogli vidjeti na primjeru Nizozemske i Belgije).

Kemija ili alkemija, kontracepcija ili apstinencija?

Jesu li Ustavom garantirana prava roditelja uvođenjem zdravstvenoga odgoja povrijeđena? Postavlja se pitanje može li pravo roditelja na odgoj i obrazovanje svojega djeteta biti presudnije od odgoja i obrazovanja usmjerenog k punom razvoju ljudske osobe te poštivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda bez obzira na različitost (iznad prava homoseksualca, a u nekim slučajevima i žena)?

Upravo iz navedenih razloga pitanje seksualnoga odgoja u hrvatskim školama nalazi se u žarištu rasprava — znanost ugrožava religijski svjetonazor, ali jednako tako, znanost ne može biti nametanje svjetonazora. Kako pravilno odvagati te dvije zaraćene strane — roditeljima dati pravo izbora obrazovanja svoje djece, a ujedno djecu podučavati realnim znanstvenim činjenicama? Nažalost, o znanstvenim se činjenicama ne može glasati ili raspisati referendum, jer znanost nije demokracija. Možemo li roditeljima prepustiti da odlučuju hoće li se u školi predavati kemija ili alkemija, vjeronauk ili etika, hoće li se učiti o kontracepciji ili apstinenciji? Jesu li Ustavom garantirana prava roditelja uvođenjem zdravstvenoga odgoja povrijeđena? Postavlja se pitanje može li pravo roditelja na odgoj i obrazovanje svojega djeteta biti presudnije od odgoja i obrazovanja usmjerenog k punom razvoju ljudske osobe te poštivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda bez obzira na različitost (iznad prava homoseksualca, a u nekim slučajevima i žena)?

Ministar Jovanović ističe kako kurikulum zdravstvenoga odgoja ne krši ničija prava, već upravo suprotno — omogućuje da svi građani imaju više prava i više slobode. Potrebno je shvatiti kako seksualni odgoj nije produkt seksualne revolucije koja nastoji našu mladež nasilno uvući u vrtlog nemorala i raskalašenosti, već upravo suprotno — produkt društvene evolucije koja nas priprema na suživot s različitostima, poštivanje svojih, ali i tuđih ljudskih i građanskih prava. Pri tome nije riječ o nagovaranju i nametanju svjetonazora, već o izlaganju više različitih opcija. Niti jednom riječju se ne naglašava kako je jedna strana krajnje ispravna, a druga krajnje loša, već se pruža adekvatna znanstvena informacija. Tko će što prakticirati u potpunosti je stvar izbora i, dakako, svjetonazora.

Zaključak

Djeci smo naprosto dužni pružiti sustavan i institucionaliziran seksualni odgoj u školama koji će se temeljiti na najnovijim znanstvenim spoznajama s područja ljudske seksualnosti, dosezima pedagogije na području ljudskih prava, ali i koji će biti razvijen u suradnji s roditeljima. To je njihovo pravo, a naša obaveza — jedini cilj suvremene seksualne pedagogije koja se s punim pravom naziva i pedagogija različitosti (Sielert, 2008). Tek kada se te tri strane uspiju usuglasiti i počnu zajedno udarati u isti čavao, moguće su i neke značajnije socijalne promjene koje će dovesti do zrelijega građanskog i demokratskog društva.

Literatura

  1. Hodžić, A., Štulhofer, A. (2003), Seksualna edukacija u školi: što je s Hrvatskom? Napredak, 144(1): 40–52.
  2. Matulić, T. (2008), Mladi i seksualnost. Teološko-moralni pristup. Diacovensia, 16 (1): 67–91.
  3. Modrić, J., Šoh, D., Štulhofer, A. (2011), Stavovi o cjelovitoj seksualnoj edukaciji u hrvatskim školama: rezultati nacionalnog istraživanja mladih. Revija za sociologiju, 41(1): 77–97.
  4. Sielert, U. (2008), Uvod u seksualnu pedagogiju. Zagreb: Educa.
  5. International Technical Guidance on Sexuality Education. UNESCO, (2009). Dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0018/001832/183281e.pdf (24.5.2012.)
  6. Ministarstvo obrazovanja: "Upoznavanje sa korijenima homonegativnosti u 3. razredu." Queer.hr, (2012). Dostupno na: http://queer.hr/25474/ministarstvo-obrazovanja-djeca-ce-uciti-o-seksualnim-manjina/ (4.9.2012.)
  7. Seksualna edukacija zapela na granicama Hrvatske. T-portal (2011). Dostupno na: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/116683/Seksualna-edukacija-zapela-na-granicama-Hrvatske.html (24.5.2012.)

Fusnote

  1. ^ Preuzeto sa: http://www.nurse.hr/mobile/novosti/10-tisuca-djece-u-hrvatskoj-rodila-su-djeca.html, (24.5.2012.)
  2. ^ Preuzeto sa: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/116683/Seksualna-edukacija-zapela-na-granicama-Hrvatske.html, (24.5.2012.)
  3. ^ Podaci dobiveni prilikom autoričina posjeta Nizozemskoj i Belgiji od tamošnjih stanovnika čija djeca pohađaju seksualni odgoj u školama (grad Sint-Niklaas na belgijsko-nizozemskoj granici).
  4. ^ Preuzeto sa: http://queer.hr/25474/ministarstvo-obrazovanja-djeca-ce-uciti-o-seksualnim-manjina/, Queer.hr, (2012).
Povratak na sadržaj Preuzmi članak u PDF-u